U što se ovo pretvara naš Dubrovnik?

Nasilje, prijetnje, obračuni na osobnoj razini, sve je to postalo dio dubrovačke svakodnevice. O nesigurnosti građana Dubrovnika možemo svjedočiti gotovo na svakodnevnoj razini. No ono što najviše boli jest kada se sami građani Dubrovnika odluče na osobne obračune.

Više je razloga za to, no, ono što vezuje sve ove slučajeve jest da su oni posljedica dugotrajnog odgađanja rješavanja problema od onih institucija kojima je to obveza.

Nasilje kojem nažalost svjedočimo u primjeru stanara Peytona, napose slučaja u kome se grubo i nedostojno nastoji uplašiti i omalovažiti gospara i umirovljenog bojnika HV Zvonka Koštra, nije samo sramota ove i bivših vlasti – to je danas opća sramota sviju nas.

Ako smo mi kao zajednica nemoćni riješiti jedan slučaj čiji korijeni sežu u doba europarlamentarke Dubravke Šuice, pa dalje preko Andra Vlahušića do Mata Frankovića, onda se doista treba zapitati – kakvi smo mi to ljudi?!

Nerješavanja problema koji dovode do nasilja na osobnoj razini ne mogu se riješiti nasiljem, a ako niti pravni put ne donosi rješenje, onda se svi akteri moraju naći za zajedničkim stolom, a Grad Dubrovnik mora pronaći i ponuditi rješenje u obostranom interesu. Problem se neće riješiti niti ako ga promatramo obojanim stranačkim bojama ili ako ga promatramo s obzirom na ovakva i onakva pravna tumačenja – pitanje Peytona je kulturološki problem sviju nas.

Svi mi znamo za sve grijehe i izdaje Dubravke Šuice – od Garaže na Ilijinoj Glavici, golfa na Srđu, GUP-a kao uništavatelja urbaniteta Dubrovnika, pitanja pravične dodjele zemljišta braniteljima i još bezbroj slučajeva za koje je dotična nagrađena briselskom stolicom, ali zaboravimo na nju, jer je ona nevažna i za nas danas nebitna– mislimo na one koji danas žive u Dubrovniku i rješavajmo njihove probleme. To je naša obveza.

Srđ je Grad