Input your search keywords and press Enter.

KAZALIŠNA KRITIKA ‘Amfitrion‘ u Dubrovniku

Glumci su ispočetka doista grozni i publika ne shvaća da karikiraju

Redateljic Helena Petković, u uprizorenju komada za Kazalište Marina Držića, uzela je da cijelu radnju predstavi kao jako obojenu farsu

Molière ide u uz ovo vrijeme apokaliptično upravo prirodno. Naime, njegova pametna pretjerivanja djeluju više upozoravajuće negoli bi djelovala u neka bolja vremena. Doduše, bolja su vremena zapravo uvijek privid o prošlosti koja zapravo predstavlja mladost onoga koji se eto prisjeća. “Amfitrion” Molièreov jest komedija na račun vlasti ali i takozvanog malog čovjeka koji uz nju pristaje. Dakako, po antičkim uzorima i ovdje su u igri bogovi i ljudi, s tim da se Molière podjednako ruga i jednima (vlasteli) i drugima(građanima). Prije dakle kakvih četiri stoljeća Molière je morao dobro paziti da se ne zamjeri prije svega kralju, ujedno i glavnom sponzoru i glavnom krvniku, a tek potom da privuče i publiku, otmjenu i bogatu također. Danas nema krvnika, publika nije bogata, a sponzori su uglavnom nezainteresirani za sadržaj djela koje potpomažu. Glupo je igrati i za kralja lukavo napisane ulizničke rasplete, ali nije eto glupo istraživati Molièreovu drskost da se ipak pomalo naruga i tom kralju…

Molièrea dakle valja prilagoditi, pronaći u radnji štogod naše, što je drsko a nije naivno. Redateljica Helena Petković, u uprizorenju komada za Kazalište Marina Držića, uzela je da cijelu radnju predstavi kao jako obojenu farsu. Njezini su bogovi šeprtljavi i neuvjerljivi, a građani i građanke beskonačno plitki, toliko da se i ne stide vlastita kukavičluka primjerice. Znači pruža ogledalo oportunizmu današnjeg, nazovimo ga, biračkog tijela.

Nedavno je u zagrebačkom Kerempuhu Dora Ruždjak Podolski režirala Molièreova “Škrca” kao komediju apsurda. Ovdje je postupak i hrabriji. Radnja se demistificira posve, a glumci se u svojim ulogama ne nose ni s kakvim pathosom negoli su nedorasli bilo kakvom cilju. Kako se hoće po svaku cijenu prikazati da na sceni nema junaka, nema protagonista, glumci su dovedeni u jedan prenadražen položaj koji na premijeri nisu mogli svladati. Kolokvijalno rečeno, bili su grozni. Publika isprva nije shvaćala da namjerno karikiraju svaku riječ, a oni su bili preglasni i više u čudu jedni prema drugima negoli u igri. Za nekoliko izvedbi umirit će se, više povjerovati situacijama pa će bolje biti percipirani i brojni gegovi koje usput daju kao znakovite komentare. Naime, kako je predstava tekla, tako su i glumci postajali uvjerljiviji. Još da priguše prvi poriv da se pozicioniraju, postat će i zanimljiviji. Kad već uspoređujem ovu produkciju s Kerempuhovom, jasno je da je u Zagrebu Molièrea preradio bolji dramaturg, Tomislav Zajec, koji je vještije a manje nametljivo ubacio u tekst fraze i stihove iz popularne kulture negoli je to učinila Ivana Vuković. Ovdje se među ostalim daje svojevrstan metateatar, pri čemu likovi objašnjavaju i samu prirodu i povijest djela koje prikazuju, što mislim da je suvišno. Suvišno je i spominjanje sponzorskih tenisica, bez obzira je i to tek šala.

Dakle, zamisao je redateljska sljedeća: Jupiter uopće nije neki ljubavnik (više je kao neki prikriveni gej), Alkmena koju zavodi dosadna je kao vrag, Amfitrion nije ljubomoran, Sosija je isto pomalo feminiziran, a Kleantida je isto posve nešarmantna. Najzavodljivija je Noć, koju dakako ne vidimo.
Koprodukcija sa Šibenikom

Glas joj daje Srđana Šimunović, sugestivno, uvjerljivo, pametno. Hrvoje Sebastijan najbolje se snašao na premijeri. Njegov je Amfitrion začudno staložen, lišen agresije, ali ne i emocija. Igra ga gotovo kao oniričku figuru, koja lijepo pristaje pustoši scene. Oniričnost daje i glazba Damira Šimunovića, nekoliko brojeva, a koji se šire u luku od kakvog zaumnog mediteranskog folklora do suvremenog kabarea. Ta glazbena rešetka izvrstan je element prikazanog i osvojila je publiku već na premijeri. Scena je dakle pustoš, čemu je uzrok zapravo aktualna pandemija. Nema se para pa je Irena Kraljić tek povješala pred “ulice”, bočno, nekakva platna, a stražnji je zid od crnog katran-papira omeđen letvama. Svjetlo Vesne Kolarec nastoji nadoknaditi tu prazninu, ali nema tu mnogo pomoći. Nisu mi se svidjeli kostimi Sare Lovrić Caparin, perike ofucane, kolani neuredni, a suvremeni detalji napadni. I sve skupa nekako neugođeno i siroto. Zato je scenski pokret Matee Bilosnić duhovit te inteligentno stiliziran kad su posrijedi prozori nasilni, koji ostaju smiješni.
Sosija, Amfitrionov sluga, u kreaciji Bojana Beribake, bijaše dakle ispočetka nejasan (želi li biti muško ili žensko?), no do zadnje trećine ove predstave od 105 minuta uspio se osoviti kao simpatičan ulizica. Branimir Vidić kao Merkur bio je isto u početku suzdržane, mehanički je djelovao, no već do polovice predstave kupio nas je pozicijom nestašna dobričine s pokrićem. Gotovo je slavno poginula Franka Klarić kao Alkmena jer je glumila lošu glumu tako da sam se uplašio da gledatelji neće shvatiti da je takav nastup šala. Naime, ona igra ženu zapravo nezainteresiranu ni za što, s određenim poremećajem pažnje te tek s vremenom postaje smiješna. Slično igra Ana Perković Kleantidu, kao jednako dosadnu ženicu za koju se pitaš zašto bi itko za njom patio…
Predstava je koprodukcija sa šibenskim HNK, koji je dao eto dvije glumice, zanimljiv susret i za publiku i za kritičare, a vjerujem i za oba ansambla…

Piše: Tomislav Čadež
jutarnji.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *