Input your search keywords and press Enter.

Još jedna snježna priča

Prenosimo još jednu snježnu priču, ovaj put kroz oči Kristine Koboević.

Dubrovnik snijegom optočen, 11.01.2017.

Jutros u 7 ura u Lapadu sretnem radnicu iz butige do mene doma. Govori kako se šokirala. Kako uopće nije znala da je pao snijeg. Smijeh me obuzeo. Rekoh joj da sam čula na radiju radosnu vijest. Prvo mi je upaliti radio. A onda tek pogled kroz grilje. Taman kao da živim u velikom gradu u nekom neboderu, pa mi je radio veza s vanjskim svijetom. Ralice su radile – tako su na radiju javili. No autobus nisam čekala. Od gusta sam pošla pješke na posao u Gruž. Inače se već nekoliko dana kao eskimi s kapama zabundanim prepoznajemo. Tako je i jutros bilo ali, ne na autobusnoj stanici nego u hodu. Kasnije je Libertasov autobus vozio s lancima na zadnjim kotačima.

Doista sam uživala u prirodu Lapadskom obalom. Barke i more godile su. U suglasju nestvarnom sa snježnom obalom. Pontoni do baraka kao da su postale prave snježne ledolete. Sve se doimalo tako sneno. Grad se tek budio. Nije bilo još ni osam ura. Po koji automobil bi prošao. Imala sam osjećaj da su mnogi promijenili spremno gume u zimske. Nisam se bojala da će me u proklizavanju udariti. Doista sam gledala što u kvadar fotografske slike prenijeti vjerodostojno. A tek kasnije je vjetar zapusima snijega počeo, i to u moja leđa, da sam spremno okretala objektiv ka dolje i stalno ga rukavicom vunenom brisala. Slika mora biti bistra bez obzira na snježne uvjete. Promatrač kasnije voli vidjeti lijep i uspješan kadar. Bilo je pješaka, trkača, pasa u šetnji, mačaka u trku plahovitom preko ceste, golubova što kao da žmirkaju tu i tamo gdje će poći po parku, galebova koji oblijeću nespretno pod zapuhom snježnog vjetra.

I eto me u Gružu. Placa mirna po prvi put. Nema Konavljana, Primoraca, Župljana i drugih prodavača. Zaslužena rano jutarnja bijela kava je za me sad. Ona na miru izguštirana. Ispred kafića su po pločniku posipali sol. Cijeli naramak kutija soli barmen je kupio. Nije bilo nakon toga tako lakog klizanja. Butige su dobivale robu, kao svakog drugog dana. A nosaču robe u butigu pomoglo se s kolicima. Po pločniku bi ipak proklizao. Težak je teret na njegovim kolicima. Par gospara što su pili kavu rekoše hodimo pomoć čovjeku. Doista dan i grad optočen snijegom nenaučenom mu. Nismo mu vični, ali mu se radujemo kao mala djeca. I kad ga se bojimo ipak u nama promoli iskra dječje radosti. Dobila sam negativan odgovor kako moj vrtićki prijatelj neće uspjeti doći s Nuncijate. Pomoćnica sam u nastavi. Rekoh neka ostane i pričeka, i stati će padati pa će se zadovolji Snjegovićem doma.

Usput sam platila račune na Tisku. I sjetila se da moram kupiti kruh. Rekoh to ću u Lapadu. I tako me je put odveo nazad k njemu, a kasnije i na njegovu šetnicu. Valjalo je svoje dijete odvesti zimskim radostima. Dosta studenata je iz Splita koji su se grudali. Djece je iz susjedstva spremnih na isto. Nije im smetao jaz u godinama. Svi su odisali istim mladalačkim duhom. Pa i onih u godinama koji su spremno dočekali igru na snijegu. Pravio se Snjegović na šetnici. Jedna mlada obitelj ga je načinila. I tu sam vidjela i podsjetila se kako lakše do što veće grude snijega. Zamotati jednu manju po okolnom snijegu. I eto velike vrlo brzo. Kugla je tada postaje podatnijom za oblikovanje. I naš Snjegović je ubrzo nastao. Malo nezgrapan s neulaštenim oblinama, ali Snjegović. S ručicama od uvelo prosušene grančice nekog cvijeta. Radost neizmjerna. Daj da ga slikamo.

Dan doista optočen snježnim radostima. Hvala Luce, fronto hladna što si nam ih prištila. Tvoj bijeli poplun nam je trebao. Jer, dan nakon svi smo si se pitali u smijehu, mladi i stariji, kako se izduralo prvo studen bure pa snijeg. Nenaučeni, ali hrabri u srcu. Rekli bi na mlado je. Smijeh na licu vidim starijom susjedi. Luce, Luce, što si iskombinirala ovaj put. Sad znamo mnogo toga. A da smo mladi, potvrdili smo si sebi. Miritala si nam.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *