Nekoliko slika dubrovačkog parca sv.Vlaha iz armenske Sebaste

Već odavno postoje duboke duhovnokulturne i povijesne veze između Hrvatske i Armenije. Zajednički svetac sv. Vlaho (Blaž, arm. Barceg, lat. Sanctus Blasius, tal. Blagio), parac Dubrovnika, rođen je u Armeniji i bio je tada biskup armenskoga grada Sebaste. Armenska Sebasta je stari grad u Maloj Armeniji, sadanje upravno središte turske provincije Sivas. Utemeljen je u 1. st. pr. Kr. u sastavu provincije Mala Armenija Pontskoga Kraljevstva. Još u doba poraza pontskoga kralja Mitridata VI. Eupatora Sebasta postaje rimska predstraža u ovom području. Kršćanstvo dolazi u grad još u doba apostola kada ovdje boravi tijekom svojega trećega putovanja apostol Andrija zajedno s apostolom Matijom.

Grad Sebasta

Uzgred budi rečeno da u Sebasti je u različito doba živjelo mnoštvo svetaca koji su podnijeli teške muke i dali život nepokolebljivo svjedočeći svoju kršćansku vjeru i ljubav prema Kristu. To su sveti mučenici: Eustratij, Avksentij, Eugenij, Mardarij, Orest (+ oko 284. – 305.); Antioh, liječnik (početak 4. st.); Irinarh i sedam mučenica (+ 303.); Afinogen i deset njegova učenika (+ oko 311.), Vlaho (Blaž), parac Dubrovnika (oko 316.), četrdeset mučenika (+ oko 320.); Attik, Agalij, Eudoksij, Katerij, Istukarij (Stiraks), Paktovij (Tovija), Niktopolion i vojna družina (+ oko 320.); Sjeverian, vojnik (+ oko 320.) i mnogi drugi [3]. U Sebasti je rođen osnivač kongregacije benediktinskih redovnika Armenske katoličke crkve Mhitar Sebastaci (1676.-1749.) (v.potanko A. Bagdasarov, https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/bagdasarov-artur/21698-armenska-sebasta-zavicaj-sv-vlaha-i-cetrdesetorice-mucenika.html).
Sveti Vlaho je preminuo mučeničkom smrću 316. godine za vrijeme rimskoga cara Licinija (265–325). Dubrovački kroničar Nikola Ranjanin (oko 1490. – nakon 1577.) u djelu Annales Ragusini Anonymi tvrdi da su Dubrovčani izabrali sv. Vlaha za svojega parca godine 971., a nakon toga nabavili su njegove moći. Najpoznatija zlatarska umjetnina u gradu Dubrovniku jest moćnik glave sv. Vlaha (Caput s. Blasii), nastao u carigradskoj carskoj radionici i prema tradiciji od 1026. godine se nalazi u Moćniku dubrovačke prvostolnice. Uzgred budi rečeno da je uz središnje državno štovanje sv. Vlaha, čije je slavljenje propisano državnim ceremonijalom, u Stonskim odlukama iz 14. stoljeća unesen i blagdan četrdeset mučenika (arm. Karasoun Mankounk) iz Sebaste koji su isto mučenički postradali 320. godine.
Kršćanski kult mu se proširio na Istoku i Zapadu, a njegov život priča i Legenda Aurea, koju je napisao je u 13. stoljeću dominikanac Jacobus de Voragine. Postoji dosta slika koje prikazuju život i mučiništvo sv.Vlaha. Upoznajmo hrvatske čitatelje s nekoliko slika sv.Vlaha:

Sveti Vlaho Sebatski, dva dječaka i sedam žena. Sitnoslika (list 390). Monologij Bazilija II., Carigrad (Konstantinopol), 985., Vatikanska knjižnica, Rim, https://digi.vatlib.it/view/MSS_Vat.gr.1613/

Sv. Vlaho – slika talijanskoga slikara i grafičara Giovannija Battiste Tiepole (1696.-1770.), virtuoznoga majstora bakropisa, freskoslikara, jednoga je od velikih predstavnika venecijanske škole. Foto: https://gallerix.org/storeroom/1001685885/N/4793/.

Čudo sv.Vlaha (Miracolo di San Biagio ) – slika talijanskoga slikara proto-klasicizma Marca Benefiala (1684.-1764.), koji je pretežno radio u Rimu. Foto: https://www.artnet.com/artists/marco-benefial/miracolo-di-san-biagio-_MkNRZkIO1FVDucpCF4yQQ2 .

Sv. Vlaho je zaista zagovornik, odvjetnik i nebeski zaštitnik Dubrovnika. On se srastao ne samo s ovim lijepim krajem i narodom nego je i duhovno zbližio puno različitih naroda, a poglavito armenski i hrvatski. Njegov je lik nazočan ne samo na zastavi i po zidovima Dubrovnika nego i u našim dušama i srcima. Prikazujemo ga kako u ruci drži Dubrovnik – simbol slobode, vjere, ljubavi, tolerancije i kulture. On je u biti svojoj duhovni, kulturni i povijesni most armensko-hrvatskoga prijateljstva i suradnje.

Artur Bagdasarov