Input your search keywords and press Enter.

Čeka li nas bolji život u eurozoni?

Uvođenje eura hrvatskim bi građanima konačno moglo donijeti plaće za dostojanstven život, no postoji i manje vjerojatan, crni scenarij

Kako sada stoje stvari, Hrvatska bi 1. siječnja 2023. trebala napustiti svoju nacionalnu valutu kunu, prihvatiti nadnacionalni euro i ući u eurozonu, u kojoj je sada 19 od 27 članica Europske unije.

Ova odluka, gledano iz globalne perspektive, za Hrvatsku može biti opasan uvod u obnovu politike “rezanja”, kakvu smo imali prije desetak godina, ili uvod u dulje razdoblje gospodarskog oporavka i rasta, koje bi moglo potrajati do kraja ovog desetljeća.

JAVNA POTROŠNJA

Lice i naličje ove dvojbe najbolje pokazuje razgovor s talijanskim ekonomistom i senatorom Mariom Montijem, koji je nedavno objavio njemački dnevnik Die Welt.

“Proračunska disciplina je neophodna i u interesu je svake zemlje. No gotovo vjerski žar i dogmatski žar kojim je njemačka vlada branila taj princip rezultirao je usporavanjem gospodarskog rasta u Njemačkoj, a time i gospodarskog rasta u Europi”, rekao je Monti opisujući njemačko-europsku politiku štednje prije desetak godina.

U pozadini takve politike bilo je talijansko nastojanje oko euroobveznica kojima bi Europska unija na sebe preuzela postojeći javni dug europskih zemalja i time im omogućila novi gospodarski početak.

Iako je njemačka kancelarka Angela Merkel na taj zahtjev Montiju svojedobno odgovorila: “Ne, Mario! To se neće dogoditi dok sam ja živa”, stvari su se u međuvremenu jako promijenile.

Pandemija koronavirusa “gurnula” je njemačku kancelarku Angelu Merkel i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u smjeru prihvaćanja politike zajedničkog europskog zaduživanja “teškog” više od bilijun eura, koje sobom nosi politiku obilne javne potrošnje.

Komentirajući budućnost ovakve politike, Monti je za Die Welt rekao da se Europa u dogledno vrijeme treba vratiti financijskoj disciplini, ali nikako politici “rezanja” iz prošlog desetljeća. S tim u vezi on smatra kako u budućnosti Europa mora ojačati, odnosno da europske države trebaju stvoriti zajedničku sigurnosnu i migrantsku politiku i krenuti u projekt stvaranja europske vojske.

‘ČAROBNI NOVAC’

Te riječi znače da i Hrvatsku od 2023. u eurozoni vrlo vjerojatno neće čekati politika “rezanja”, ali da ćemo se morati pokoriti prevladavajućoj europskoj politici migracija i dati svoj prilog stvaranju europske vojske.

Iako neki od Macronovih planova odražavaju vitalne potrebe Francuske, kao što je jačanje nacionalne sigurnosti, znatnije povećanje učiteljskih plaća i pomoć siromašnima, Le Monde smatra da čitava stvar predstavlja ozbiljno političko kockanje s budućnošću zemlje, a sve zbog toga što Macron na izborima 2022. želi osvojiti još jedan predsjednički mandat.
Sasvim drukčije gledište donosi Die Welt, čiji ekonomski ekspert smatra kako pretjerano strogo shvaćanje tržišnoga gospodarstva i pretjerana štednja ne donose ništa dobro. Zato, gledano dugoročno, sadašnja politika javne potrošnje ima smisla samo ako se zaduženjem financira budući razvoj koji bi trebao omogućiti, kako dio globalne bankarske elite, “inkluzivni gospodarski rast”, koji bi kroz politiku zajamčene minimalne plaće trebao osigurati dostojanstven život što većem broju ljudi.

Ovakvu politiku je, u određenoj mjeri, prihvatio čak i Međunarodni monetarni fond, koji podupire uvođenje poreza na bogatstvo, a s ciljem da bi se podignulo siromašnije društvene slojeve.

‘ZELENE’ INVESTICIJE

U čitavoj priči inflacija, o kojoj se ovih dana dosta piše, nije sama po sebi loša jer je ona znak gospodarskog rasta. Problem bi, ipak, mogla biti tzv. stagflacija, koja bi značila da gomilanje javnog duga donosi dostatan gospodarski rast, što bi u budućnosti moglo dovesti do krize i nove runde politike “rezanja”.

Za Europu je, kako piše Financial Times, najvažnije hoće li se buduća vladajuća koalicija u Berlinu vratiti na pretpandemijsku politiku proračunske discipline. Mnogi eksperti u Njemačkoj smatraju kako nova vlada neće napustiti politiku javne potrošnje. Posebno zato što se Njemačka zbog svoga globalnog prestiža može zadužiti po negativnoj kamatnoj stopi, tj. kreditori bi joj plaćali da se zaduži kod njih.

Gledano iz naše perspektive, uvođenje eura bi značilo naš ulazak u ovaj globalni sklop u kojem bi hrvatska Vlada morala voditi politiku “inkluzivnog rasta”, koja bi zajamčenim minimalnim plaćama osigurala koliko-toliko dostojanstven život naših građana. Ta politika bila bi financirana novim javnim dugom, ali i porezom na bogatstvo, što bi u prvom redu značilo uvođenje poreza na nekretnine.

Uz to bi mogao ići i “zeleni” porez na zagađivače, koji bi, iako je načelno dobra ideja, mogao izazvati otpor velikog dijela javnosti. Mogući povratak stroge proračunske discipline, kakvu bi mogla “gurati” njemačka Liberalna stranka, za Hrvatsku bi bio vrlo opasan jer bi to moglo značiti povratak na politiku “rezanja” javne potrošnje (“rezanja” plaća), koje je prije desetak godina provodila Vlada tadašnjeg premijera Zorana Milanovića.

No, ovaj crni scenarij, kako u svom najnovijem istraživanju predviđa istraživački tim britanskog The Economista, nije vjerojatan. Naprotiv, vrlo je izvjestan nastavak politike potrošnje koja bi mogla donijeti dobrobit običnim ljudima.

POTPORA INDUSTRIJI

Prema ovom predviđanju, na globalnoj razini će u sljedećih nekoliko godina prevladavati politika javne potrošnje usmjerena na obnovu industrije i očuvanje radnih mjesta. Gledano iz europske perspektive, to bi trebalo značiti nastavak politike “popuštanja”, iza čega se krije promišljeno i umjereno tiskanje eura, što bi, kroz investicije, trebalo ojačati gospodarski rast u eurozoni.

Ovakvu će politiku, predviđa istraživački tim The Economista, nastaviti i Europska središnja banka, koja bi tržište eurozone trebala preplaviti gotovim novcem potrebnim za nastavak oporavka. Za prosječnog Hrvata vrlo je zanimljivo što bi znatan dio tog novca trebao biti usmjeren na gotovo beskamatno kreditiranje građana, čime bi se popravio njihov životni standard, ali i potaknula potrošnja i oporavak.

Istodobno Europa bi novac trebala trošiti u “zelene” (ekološke) investicije, a pojedine države bi bezgraničnom potporom trebale sačuvati svoje nacionalne industrijske prvake, upravo onako kako to rade Njemačka i Francuska, koje su u spomenuto europsko zaduživanje od preko bilijun eura već uračunale potporu svojoj industriji.

Iako nastavak politike javne potrošnje i politike “popuštanja” Europske središnje banke prosječnom Hrvatu može izgledati kao priljev “čarobnog novca” iz Europe, ovakva politika ostavlja nekoliko važnih pitanja. Naime, štiti li Hrvatska svoje industrijske prvake, čije bi čuvanje i oporavak mogli “pojačati” zaposlenost i učvrstiti gospodarski rast? Zapravo, imamo li i mi svoje industrijske prvake kao Njemačka i Francuska? Hoće li Hrvatska ići putem učvršćivanja ugovornog položaja zaposlenika?

Odgovori na ta pitanja vrlo su važni, posebno s obzirom na mogućnost, koja je, prema istraživačkom timu The Economista, vrlo mala, da bi politika javne potrošnje mogla “zaškripati” i postupno se pretvoriti u politiku rezanja.

DEMOGRAFSKA SLIKA

U tom smislu važan čimbenik mogla bi biti katastrofalna demografska slika Europe (1,59 djece po ženi), kojoj s još nižim prosjekom pridonosi Hrvatska. Ovo je posebno važno zbog toga što, kako predviđa The Economist, budućnost pripada državama s najvećim demografskim rastom. To znači da bi, na primjer, Indija i Kina, ako potonja uspije kineskim obiteljima nametnuti obvezu rađanja troje djece, mogle biti buduće vladarice svijeta.

Hrvatska bi za to vrijeme, ako i prebrodi sva iskušenja koja je čekaju u eurozoni i ako izvuče odgovarajuću korist od europske politike potrošnje, mogla biti mala, relativno dobrostojeća europska država.

PIŠE TIHOMIR RAJČIĆ
slobodnadalmacija.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *