VONJ NEPROVENTANIH KAMARA
“Ljepota će spasiti svijet”, rekao je Dostojevski. Kako Vi tumačite te riječi i može li i danas ljepota umjeteonstva spasiti svijet? Ima li je u današnjoj umjetnosti?
Maaaa…umjeteonstvo se danaske modernizalo, pa od današnjih Njarnjas gospara nazbilj, učinješe one nahvao; a od onizijeh nahvao diventala njarnjaska družina od nazovi košjence… ?! Insoma, kako možemo znati što je dobra ili loša umjetnost i koliko se valja spenđat?
Ž. Raguž reče pa ostane živ :“Dubrovačke ljetne igre – visoke plaće, rade mjesec i’po dana, a 20 milijuna kuna treba spržit’. Pa to ne može ni Real Madrid…“
Gđa. L. Crnčević: reče da hoće, pa da neće hodit za direktoricu od teatra!? Meni se para kako se ođe potvrdio generalni stav gradskih upravljača tj. direktiva dirigenata iz sjene, jerbo su to poligoni za rodoslovne i stranačke timbre.
Pitate li se dakle ima li ljepote u današnjoj umjetnosti?
Moglo bi se odgovoriti kako ona egzistira u ilegali. Mediji nisu u biti zainteresirani za nju. Kako ni u prirodi, ni u umjetnosti se ne može stvara prema namjeri, hladnim proračunima koliko nešto kosta, i točno odmjerenom broju redaka koji će glumac rećitat, oli broju izvedbi. A svaki takav posao od strane vladajućih koji imaju izbursat solde Igrama ili udrugama, umjetnicima, za njih je očito poso od analize, svrstavanja, vođen šablonskom naučnom metodom, a što bi značilo ubijanje onog što je u umjeteonstvu živo, znači u principu antipatičnost. Ljepota je istjerana i iz prakse još davno! Išćeruje se iz Grada. Spominjemo li se dubrovačkog umjeteonstva od: Šiška Menčetića, Džore Držića, Mavra Vetranovića, Nikole Nalješkovića i Marina Držića, a potom Dinka Ranjine, Dinka Zlatarića i Andrije Čubranovića, pa potom dragog nam Ivana Dživa Gundulića, Dživa Bunića i Džona Palmotića i Ignjata Đurđevića…!? U većini takvih rasprava čovjek dobiva dojam kao da nema posla s umjetnošću, s najnježnijom, najpoletnijom najznačajnijom ‘ ishranom’, nego nalazim nešto mutnoga, suhoga, škuroga, – neki vonj neproventanih kamara prepunih nemoćnosti da se oduševi za čas, a daleko do otkucaja života. Namjesto sve ljepote potiho je ustoličen akademizam grubosti. Grdnost je postala sinonimom za umjetnost kriterij za diplomiranje, put prema afirmaciji. Vjerujem Dostojevskom, vjerujem svima koji ga citiraju, ali varate se ako ste pomislili kako je to danas lako izreći. Danas, kad bi i ljepotu trebalo spašavati u dijaboličnoj strategiji rata protiv „nas“. Danas, je prijezir ljepote ulaznica u carstvo suvremenosti. Prema ljepoti se suvremena kritika ponaša kao prema bespravnoj izgradnji koja narušava idilu njenog recentnog pejzaža oblikovanog primitivizmom, vizualnom blasfemičnošću, brutalnošću, destrukcijom i besramnom autopromocijom. Pomoć nekoga tko bi raspadljivosti materijalnoga i pogubnosti hedonizma suprotstavio “rezultate istraživanja” ljepota o kojima uho nije čulo niti ih je oko vidjelo”…
Volim Grad, jer volim život. Osjećam tu Gundulićevu Dubravku, i u pravu je pjesnik kada kaže da je rođenjem u Dubrovniku „povlašten“ onoliko koliko je Dubrovnik povlašten kao mjesto života.
Jadranka
