Liderstvo
U čemu je tajna Angele Merkel?
Prilagodila je program svoje stranke potrebama naroda, a nešto manje potrebama njezine stranke. Ljudi u Njemačkoj vjeruju u nju, žele nekoga tko je jasan, tko je pouzdan i tko ima jasnu viziju o onome što je potrebno u Njemačkoj kao i u međunarodnim odnosima.
Kada govorimo o potrebama stranke, zanima nas kakav će ishod biti s SDP-om!?
Što im je važnije potrebe stranke ili potrebe naroda?
Kako to svesti na međuljudske odnose unutar stranke; Frakcionaštvo? Tvrdoglavost? Ponos? Pobune? Oportunizam? Nestanak ljevice sa scene?
No, ni desnica i ljevica kod nas nisu čvrsto ukorijenjeni u svoja načela i programe, jer ni Plenković ni Bernardić nemaju lojalnost ni čvrsto zajedništvo, što čini raskol među članovima i stvara nepovjerenje u narodu, a što slabi stranke kao cjelinu.
Koja je tajna?
Prva stvar koju valja napraviti jest postići unutarnju stabilnost koju ne mogu uznemiriti nejasne situacije; što je naravno jako teško. Tada zovemo u pomoć prvog svog saveznika; svoj osjećaj za unutarnju istinu! Što znači da moramo biti apsolutno nepokolebljivi kad se radi o ispravnom i pravednom i nema kolebanja!! Okretati glavu i gledati slijede li nas drugi, u sebi skrivamo i dvojimo hoće li njihova vjera za istinu i dobro dovesti do njihovog spasenja. Ljudi će nas slijediti samo ako nastavimo bez dvojbe i neodlučnosti svojim putom bez obzira na ono što oni čine.
Kada drugi ljudi čine naizgled neoprostive stvari, moramo pokušati otkriti na slobodan način kako su došli do svog kuta gledanja na nas. Ako je naše konačno mišljenje prijezir, naše shvaćanje još uvijek je neprikladno. Ono što nas podupire jest umjereno i pravedno procjenjivanje ljudi povezano s dobrom voljom. Moramo zapaziti kako se ljudi drže krivih zamisli kao da su štake, uvjereni kako nisu u stanju nastaviti bez njih. Moramo biti strpljivi i tolerantni s takvim ljudima. Jedno od naglašeno pogrešnih shvaćanja jest beznadnost u Bernardića ili Grbina, Zmajlovića ili Dončića, jest misleći kako se loša situacija ne može riješiti i kako ljudsko ujedinjenje je nemoguće. Beznadnost je tako strana našoj prirodi; onda se odmah prebacujemo nazad na nadu i kako će neki krajnji napor dovesti do uspjeha; onda nastojimo druge uvjeriti u svoje mišljenje; kad ni to ne uspije vraćamo se umišljenoj ravnodušnosti. Kad ni to ne uspije pokušavamo na silu razriješiti situaciju; kad ni to ne uspijemo upuštamo se u potragu za zadovoljstvima i zabavom. Ubrzo opet poduzimamo druge pokušaje nasilu. I svaki puta odbacujemo sebe sve više i više, dok gubitak jastva ne postane opasan. Svaki stadij beznadnosti temelji se na onom prethodnom. U svakom stadiju nanosimo štetu vlastitom samopoštovanju i dalje jačajući moć Ega. Kako bismo to nadoknadili izgrađujemo obranu osjećajima osvete i očvrsnulog ponosa. Što smo se više ponizili, to se jače naš povrijeđeni ponos može pretvoriti u mržnju i nasilje. Na takve načine ljudi se zabarikadiraju iza svojih zidova i postaju izolirani od svrsishodnih veza u stranci. Sve ovo ima korijenje u vrtlogu mračnih sila u negativnoj procjeni ljudi i ‘mainstrem medija’, ali i unutarnjih spletki i sujete. Sumnjati unaprijed ili donositi apriori negativni sud o ljudima naprosto je protivno našoj prirodi. Koliki razmjeri toga mogu ići daleko u SDP-u ovisi o jačini njihovog egoizma…?!
Stoga, skromna i umjerena osoba neće smatrati teške situacije nemogućima, niti će obrane shvatiti kao napade na svoj ponos. Ona će moći prihvatiti pogreške koje je napravila. Ona se ne stavlja na mjesto Boga i ne odlučuje o budućnosti, nego prihvaća sadašnjost. Ona dopušta drugima da idu svojim putem i ne diže ruke od svojih članova kao beznadnih, nadasve ne dižu ruke od naroda od kojih su se udaljili; blago rečeno ostavili su nas…
Jadranka
