INTERMEZO U BETULI – ZLO OKO

U betuli Od Tonka znalo se sjediti urama, i to više čeljadi, pa tako i diferentijeh pogleda na stvari koje su od velikog interesa po javnost, pa bi se onda uhitili u de’boto; ko je u pravu, a ko nije. Insoma, razmahala bi se diskusija, a svatko se borio za svoje, a drugi bi sumnjičavo gledali ispod oka, ko’ bolje se ne prtit i spremit svoje mišljenje, i uživat, nasitit smijeha, nego se poć kontrestavat…
– Oooo…dobro jutro Mato! – veselo će s vrata gospar Đuro – već si se pođo… aaa…je li Tonko donio foje? – gleda uokolo gdje su.
– Eno…ti, pa ga pitaj! – mrgodno će on.
– Aha…da ben’ humore siamo stamatina; hehee! Bome ja puno legam!
– Što hoćeš rijet? Da ja ne legam; bome, više nego ti! I brzo kapiram, boje nego ti. Osim toga ovo kukurikanje po fojima i feljtoniziranje nije ništa nego naš čine šimijama. Još malo nećemo moć primat ni pensiun…
– E…ma bravo – ubaci se Ivo s drugog tavolina – vidiš li koliko je aktualna danas Afrika? Siamo tutti diventati šempjasti; jes ćemo verduru što ostane ispod banaka, ako hi više bude?
– Viđi ovih starih kojuna – dvojica mladića razgovaraju među sobom.
– Kuknjava i plakanje; ovaj narod to hoće! – mladić odgovara.
– Što ljudi ne izađu na ulice? – nastave.
– Nekima je super! Ako hoćeš bit uspješan čovjek moraš u najjaču stranku!? Ogovarat, podmetat klipove, prdenjat…postat jadronkokotić; hebiga!
– Hoće li ovaj narod promjene? Ako hoće onda svi na ulice?!
– Ja bih ga prvi sašioooo! – odgovori onaj drugi.
– Koga?
– Tamo nekoga… – pripito.
– Ali dok to ne napravimo gospodo; kukajteeee! – zagalami, a svi ga pogledaju.
– Pa još nam nije došlo do nosa! – našali se gospar Mato.
– Stalno kukaju? Zašto? Kome? Anjajanjajaja…pa nemamo posla! Anjanjaaa…mi smo jadni! Mi smo gradili peset godišta ovu državu! Anjanjajaaa! Pa mi smo gradili Hotelsko?! Uzmi nase; maaaa…daj; što ke***jaju? – nastavi drugi maldić
– Može se prosvjedovat i mirno i to bez nasilje – dobaci im Ivo.
– Onda će ti ovi poslat muriju pa će te premlatit…?
– Ma …treba činjet revolucijon! Što će naša djeca; come queli poveri što dolaze iz Afrike i plutaju po moru? Oćemo li mi hodit za Afriku!?
– Ala…ala…da! Što tu predikaš kako predikavac? Ala, voltaj je na drugi fjanak; nemoj da ti dođu na vratija da dižeš demostracijune! – dobaci gospar Đuro.
– Ovo već postaje perikulozo! Niti mogu, niti hoću; moji svi dođu doma dopolavoro i stiamo bene…
– A…bome; bravo kako pravi kršćanin. Volatavaj glavu na drugu bandu, Glavno da je tebi i tvojima dobro! – zapjeni se Ivo ko da neće fermat.
– Serio, fermaj, moglo bi doć do grubijeh…- umiješa se gospar Tonko.
– Ma…ja istinu govorim, kršćanine, istinu, ako će hi ovog momenta odnijet vrazi u jamu paklenu; neka hi odnesu. Duša bi mi počinula – uzdahne Ivo ojađeno i nemoćno.
– Koga?
– Tebe će Bog kastigat kad osuđuješ! I tebe će u purgatorij; ma vaja bit s nami i s nami…pa ćemo tako bit al corrente delle cose; naučit ćeš kako se govori i misli – odvrati mi smješkajući se Đuro.
– Ma che pametara; ti mi se intendiš; malo…u politiku i filozofiju…malo predenjanja i tako; ch ela vada tebi kuri, a drugi krepar di fame!?
– Ti si danaske malo distarnat i nervoz Ivo moj dobri…
– A bome, nevolja od Lijepe naše mi istrugala nerve, dok te ti grataš i rugaš s nama…- za despetio se Ivo.
– Perikulozo je za one što su se šporkali i zagadili do grla, jest, treba rijet istinu…- dobaci netko iz kantuna od betule.
– Eh…da smo mi dobro katolici i poštena čeljad, valjalo bi da smo svi dakordo među sobom, svi isprepleteni ko mreža sa istijem okom. A svako oko jednako gleda na svakoga, i nema sekerta, jerbo na svakoga gleda ono veliko i sveto Oko…
– I onog od zlog oka; ma…znaš ono sranje od privjeska što unaske prodavaju po suvenirnicama protiv uroka; hahahaha! – dobaci Mato.
– Dominsuvobiskum ! Više ne znate što govorite, ovo je intjeri kazin; adio vam…- reče Đuro i brzo se pokupi iz betule.

Jadranka