INTERMECO U BETULI no. 3

U betuli Od Tonka jopet se sjedi i debatira o novitatima, ma ovoga puta seriozamente pokarala se komapnija bela, pa svatko na svoju bandu kako je to od pamtivijeka:
– Gledo sam na televiziji onomadne onaj prijenos is Sabora; bogareti oni legli na kauče i spavaju; oli imaju tamo i kauče? Onda se probude, onako mamurni pa drito za govornicu i prdenjaju i drže govor o bananama, o vremenu i krepavaju od smijeha; hahahaha!? – intonava Meno.
– I o Bibliji; da te mili Bog sačuva. A… banana li državeee!
– Kako ne kapiškaš, gledaju jedan drugome začepit usta sutijem zakonima, ma… proverbij govori; unutarnju slobodu nemo’š zatomit; echo la!
– Zajebava te nas i igrate se opasnim oružjem s četnicima i partizanima; ja sam uvijek bio i osto: „Za dom spremni!“ – dobacuje mladi čovjek s šanka, i uzima limun iz čaše i grize ga i nazdravi im. Smijeh i glasovi u betuli utihnu…
– E’viš… Tuđman je lijepo reko: ‘Znam kako je među tim ljudima bila hrvatskih fanatika i hrvatskih ljudi koji su imali hrvatske ideale, ali je začuđujuće da nasjedaju onima koji im oblače crne majice i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Što bi bilo od Njemačke da se nastavilo na crnokošuljaškim i profašističkim oznakama… – odgovori mu Ivo.
– Nije… tako reko, u nekim prilikama govorio bi drugo, ja sam slušo! Ta čašica što je ispijaš djeluje na’te ko komunistička diktatura i to je povijesna činjenica nedemokratskih režima!! – uzrujano dovikne isti.
– Stojim na čvrstom na tlu, a ti ko kakav konventualac u crnoj mantiji koja visi na tebi prazna s uzdignutom šakom sa šporkijem kažiprstom: „ex cathhedra” truješ i prijetiš .
– Fermajte… homo da! Sepre lo steso… restiamo kuco? – dobacuje gospar Tonko distingvirano i fino umiri mladog čovjeka što je sjedio za šankom.
– Zašto molim te lijepo moramo stat kuco!? Jesi li ti normalan? – govori mu tiho.
– Što je čovjeku prirodno i svojstveno: nasilje ili Kristov zakon? Vidiš, povlačenje od direktnog sukoba je sada prerogativ; jednostavno interpretiramo zakone vremena, a to je ne napuštamo polje protivniku; mi mu otežavamo napredovanje pokazujući ustrajnost u jednostavnom činu otpora. Pravo značenje svega o čemu vam pokušavam spjegat je za sada skriveno u takvom vremenu… – reče potiše dotur ko da kroti svoje uzrujane pacijente. Ajmeee… pobožne li duše; ti koda padaš s drito s neba sa stetoskopom? Kristovo učenje o neopiranju zlu je iluzija i san; nemoj se ofenđat…
– Maaa… nemoj molim te! Strijeljanje, samice, pokolji na bojišnicama, revolucije i kontrarevolucije, u prizoru onijeh koji pasivno izvršavaju takve užase i škifece, u prizoru drugih koji grozno pate pod tezijem užasima oli se za njih osvećuju – to nije san. To je naš život danaske!
– Bog jednostavno kaže: “JA VAM KAŽEM NEMOJTE SE SUPROTSTAVLJATI ZLU!“ Mržnja je oblik osobnog uplitanja čime se vezujemo za predmet mržnje.
– Što hoćeš na finimentu rijet; reci više?
– Budimo dostojno suzdržani ali budimo … upoooorni!
– Koliko? – ljutito će mladić za stolom.
– Slična je ideja nagoviještena u priči o Jakovljevoj borbi s anđelom Panielom: “Ja te neću pustiti, dok me ne blagosloviš“ (geneza (32:26)

Jadranka