INTERMECO U BETULI no. 2

U betuli u gospara Tonka diskoras se nastavlja i danas fala Bogu:

– Dobar dan Pero, a jesmo li se ukopečili jesmo! – ulazi u betulu i vješa kaput. Ista kompanija sjedi za tavolinom i malo se stisnuli.
– Eee… jes nas ošinulo de’boto! Nego govore kako će ovako bit do 2037-og. godišta, i kako je to novo Mini ledeno doba.
– Ma… nemoj mi to govorit i zatvori vrata za krepat od zime! – ubacuje se Memo srčući vruči čaj.
– Si salvi ki puo?! – dobacuje kamarijer.
– Denu, bolje ti je da nam doneseš foje?- okreće se prema kamarjeru, a on mu subito donosi nekoliko freških novina.
– Vidiš… govori Dalička kako joj trebamo užgat šteriku na Kamenitijem vratima, jerbo da je zaslužna za Agrokor, jer da bi bili svi finuli fondo Garibaldi da njesu finalmete našli ovoga maloga.
– Koja prepotenca; ama nikako ne kapiškam!? Poć salvavat Agrokor i dizat solde; bogareti stotinu i peset consiliera, altroche… da je Phillip Morris…!?
– Što imaju poć salvavat, kad su sve regalali Knithedu; a oni će hi sve na komadiće pa prodaj i buta fora… – zajapuri se Ivo.
– Jopet smo na istom!
– Ee… njesmo; de’piu što će hi Pupovac jopet iscijedit za tu ‘autonomiju od njihovijeh općina’.
– Vidiš ti kako su oni asperti! Odmah hitaju za muda. Samo se rotiraju kako na karuselu. Oni su đente per tuto! Per fin bi ja; iman nekakav govornički talent, a uz to sam nešto studiro pravo i sad imađinajte se da pođem u diplomaciju i da mi daju akreditive za Dansku.
– To se ti relikti socrealizma od našiješ diretura; kad dobiju nogu u guzicu surgavaju subito na drugu pozicijon. Ali prije toga se uvale u uvalu Lapad i dobiju placetu; prezepjo… kako neku ereditat od zaslužnijeh.
– To ti ja zoven ala Vila di tamburino! Dok mi tamburamo, oni svoju rabotu činidu!
– Ma… đe je toooo?
– Onamo đe mi šetandno hodimo lungo mare; echo ‘tela… bageri i subito vile! – pokazuje fotografije u novinama.
– Ma… ko sad jopet! – svi se zabezeknu.
– Govoru… Tolić?
– Aaaaaa… bit će mu vile subito blizu Milanovećeve; hahahha!
– Pa će ka kafu skupa!
– Jes, difati govore kako bi ga ćeli inkalumat za novog gradonačelnika; bogareti on je sada dobra udavača…
– Pa… na koju je on bandu?
– To ti nije od importzance; dolazi Ličilac i malo sve opitura i nabaci šminke po tezijem facama i fasadama, i sve ovaj narod što je gluplji od tovara; pofuma i ušesno glasovaju…
– E… si; vidiš onog Vrdoljaka i kompanjona, svaki dan se lentrava. Dava izjave ko’da ništa nije bilo; ma koja faslistat… gospe moja!?
– To ti je niente di niente; govori mi susjeda neki dan, kako joj umalo nije došo kolap; neko joj je reko kako mora poć na policiju za viđet je li joj se neko inkalumo u kuću?
– Kakoooo… to misliš! Lupež?
– Aaaa… tako nekako! Lijepo je ona pošla na policiju i našla trojicu senjani da stoje u nje! Jedva hi se liberala.
– Onega… ti! Pa je li to posibilo!?
– Tako ti se mogu isto inkalumat u greb; vi’še njesi sikur za partit komodamente na onaj svijet.
– Učinjet ćemo un belo epitaffio od Baudelairove pjesme da se ne jediš.
– He** bi se i ti on; moš ti prije mene. Gori se ne možeš gurat među sinjoriju kako doli.
– Rusvaj! A… e; sad sam kapiško kako se izborne liste šire!
– Ajde… fermaj lajat Pero; perche oni tamoka za tavolinom su otvorili uši ko palasture!
– Hehehehe… ta ti je dobra! E… neka ti prolegam ovo; „Di su kolači iz studentskog centra!?“ – vračajući prstom očale na vrh nosa.
– Lego sam to; slali su pakete po ministarstvima, pa im ženama doma s fjočicama!
– I slušaj što supruga govori: „Mali sam i nebitan kolačić u stroju SC-a i po položaju i po plaći. Ništa ne znam koliko je pastićeria spenđala solada, niti ikada radila na štetu SC-a. Bojim se da sam spomenuta samo zbog toga što sam supruga državnog tajnika – kaže Željka Glunčić…“
– Poveri studenti; povera gente…
– Quo vadis Croatia!?
– Basta za danaske; dobro smo se išfogali i homo doma!