INTERMECO U BETULI no. 5

U betuli u gospara Tonka, vazda sjedi ista klupko; na istu uru, za istijem stolom, po rasporedu na istijem stočićima, s istijem bibitama i ne manjka nikad novitati, jerbo ovo ti je kako negda Grad od Njarnjasa.

Evo u Dubrovačkom peću titulara: “ Postoji mogućnost ekskluzivnog korištenja otoka Lokruma za 800.000,00 kuna dnevno?“ Ovi iz Rezervata nam šaju balune za viđet što će bit? – Neće ništa, tako je i bilo prošle sezone; un’po de…piu! Ne znam koliko su uhitili i jesu li štogod afitali; ako nijesu štogod po noći? – Jopet Lokrum nije od afituala jer je pojas uz obalu javno dobro; jel’tako? – Molim da ova tema ostane u politici, jer je ovo čisto političko pitanje. – Si…si, te me capisi Mandina; moje je moje, tvoje je narodno. – Ma…je li jopet ovo posibilo? – čita dotur naglas foje. – Hodi onamo Prid Dvore; nema ti nego pasat Stradun pa zapitaj gradonačelnika oli diretoricu; što to đusto to mu ga znači? – Oli …otok nije javno dobro? – Pjune ti Hrvat na privatnu imovinu ako nije njegova. Konta se ako nije njegova obično je ukradena ili zarađena na grbači poštenog Hrvata. – Xe …la verita! – Jeees…i ondaaa; čiji je? – Aaaa…kako bi ga maznuli con tuti gusti da hi nije fifa od kletve! – Ma… ne kapiškam? Kontra zakona hi nije strah? – Lijepo piše u cjeniku; cjelodnevni boravak na Lokrumu kosta 800.000 kuna; poludnevni 500.000 kuna; pa… recimo na livadi njih petero se akomoda, a niko ne smije pristupit!? – Ili se može samo s druge bande doć? Kako su to mislili?- zbunjeno će Ivo. – Ili je jahta u Portoču akostana, a milijarder izburso milijun kuna, što je prava sitnica za njega i njegove goste; jerbo to je za njega ko jedna večera i onda se niko ne smije doć tu kupat!? – uzbuđeno će Đuro. – Onda čeljad ne smiju dolazit; niti smiju se zaputit barkama? Je li tako oli nije? – Maaa…zato su ti dali karotu; nešto više mukte karata, a oni će ćinjet svoj poso? – jopet će dotur. – Onda će njihovi zaštitari ćerat čeljad, i gurat s ostima da ne smiju akostat, i eto ti sranja jopet!? – To ti je isto kako da se donese odluka da bugatun hoće sam vizitat zidine i za to platit milijun kuna, i da sam cijeli dan đirava uokolo, a ostali odozdoli da ga gledaju gori… – Ma…ja bi mu ukazo guzicu! – dobaci Mato. – A…on bi nami pokazo od šake do lakta; dunkve, a mi možebit stojimo ko mone neđe soto Đezuita, i onako je to sada popularno mjesto. – Bogati dođi k nama pa ćeš pucat od smija. Jedan se bije pestima, drugi kanta, a što ćeš s ludijem? – zove nekoga kamarijer s ulice i briše suze od smijeha. – Hahahahah…ma ke kretino e imbećile; he** se njemu za tebe. Nego zatvori taj parapet vazda ti je otvorena butiga, nemaš nikakva rigvarda tu prid ovima fureštima. – Idem lijepo spat, đe vazda idem ko knez ispred Dvora na klupicu i skinut ću se gol…golcat ako ti je milo znat; jerbo hoću da otpočinem od životinjica što me muću! – kalmano će mu Mato Derikučka. – Bogatuni ne mogu ništa gradit, ali danas-sutra kad krenu pritisci i naravno već dobro uhodana tradicija korupcije i skidanja gaća u ovoj zemlji, dogoditi će se “čudo” kako s bivšijem Hotelsko Dubrovnik; ex… direturi postali vlasnici hotela, a zemlju uokolo prodali. Furešti njesu kretini, sopra tuto…prefrigani, pomanjenost za kupovat kad su cijene kikiriki zbog postojećih zakona, a poslije će se nadođontat kako mađika u građevinsko zemljište, i preprodat za ogroman profit, oli će ići u gradnju. Bilo kako, bilo volio bih da faljivam. – A đe ti je Dubrovkinja? – A đe ti je Građevinar? – A đe ti je TUP? – A đe ti je Dubravka? – A đe ti je Rdeljević? – A đe ti je Dubrovačka banka…itd!? – “Hrvatska vidje svakojakih čuda, al’ ne nađe štrika za toliko juda.” (A.G. Matoš) …finita la dibatita dela politika za danaske! – zaključi gospar Tonko.

Jadranka