Eto prolazi nam i Festa sv. Vlaha…

… pa neka malo poćakulamo kako je sve pasalo!? Homo rijet kako nas sv. Vlaho pozorno motrio odozgora; i nagledao se svega i svačega u našemu Gradu. Para se … sve šesno, skladno, festanjuli, pa nošnje, mladice na takama, pa barjaktari što mu se klanjaju do ispred vratija, ukoliko uzmognu proć od numeroziz stolova i stočića. Fermajmo se momenat tu; svi važni događaji, zabave na Novu Godinu, za dočekat goste, su uvijek ispred crkve sv. Vlaha, i jest krasno mjesto. Maaaa….u zadnju s tim peču zvučnika i razno-raznim prkeljanjima i zabavama baš im baš ti uvijek mjesto. Pa….svi ti krasni klaustri, đardini, tarace od samostana su danaske restorani, a kamoli da se alavija pomolimo, zapalimo svijeću, i bolje promislimo đe smo i što smo diventali!? Imali sv. Vlaho pacijence? Povazdan se govori o vremenskoj prognozi: „ Ma kakva kiša….učinjet će na On lijepo vrijeme!“ Si, come no! Ma je li baš samo to? Gledam neke ljude, dok ide Procesiun Stradunom, oni prolaze – pjutosto prelijeću s jedne bandu na drugu; butige otvorene – trguju se i čini biznis?
Koje poštovanje!?
Pođem se grlićat; maaa…kad sam bila mala svijeće su vazda bile užgane, svijetlost je uvijek razgonila tamu i pružala nadu. Možda se štedi?! Ne znam, meni to nije isto; valja užgat svijeće i grlićat se! Ta se tradicija gubi, dijelom jerbo živimo ko u ‘dobrim’ vremenima. Pitam se koliko duša iskreno interesa duhovnost! Crkva čini konat neka Festa bude općehrvatski blagdan, ali tako nestaje našeg šuga i sapura; pa se opet pitam đe su na Kandeloru blagoslovljeni keksići i smokve? Odumire li nam i to ko’ domaća tradicija u dubrovačkoj biskupiji, što se osobito bolno u praznome Gradu. Osim toga sv. Vlaho bio je mučenik, i to se malo naglašava. Bio je poznat i iznimno krepostan liječnik, tj. iscjelitelj. Svećenstvo i narod izabrali su ga za biskupa nakon smrti njegova prethodnika Mehruđana. Za Dioklecijanova progona skrivao se od vlasti, ali noću, potkupivši tamničare, pohodio bi i krijepio uhićene kršćane. Progon u Maloj Aziji nastavio se i nakon Konstantinova i Licinijeva Milanskog edikta (313. godine), jer je Licinije nakon 319. odustao od tolerancije. U to se doba sebastski biskup sklonio u planine Kapadokije. No, otkriven od namjesnikove vojske, sproveden je u Sebastu Za vrijeme cara Licinija buknuo je na Istoku opet strašan progon kršćana. Prvi su na udaru bili pastiri. Progonitelji znaju da najprije treba udariti po pastiru pa će se onda i stado lako raspršiti i uništiti. Blaž je svoje vjernike bodrio da ustraju u vjeri. Njega su svećenici molili da se skloni pred neprijateljima, što je on i učinio. Ali su ga ipak otkrili, zatvorili i mučili ne bi li ga prisilili na otpad. Sveti biskup je hrabro podnio sve okrutne muke i nije se dao ničim zastrašiti. Za vrijeme cara Licinija buknuo je na Istoku opet strašan progon kršćana. Sv. Vlaho je svoje vjernike bodrio da ustraju u vjeri. Njega su svećenici molili da se skloni pred neprijateljima, što je on i učinio. Ali su ga ipak otkrili, zatvorili i mučili ne bi li ga prisilili na otpad. Sveti biskup je hrabro podnio sve okrutne muke i nije se dao ničim zastrašiti. Krvnik mu je godine 317. odrubio glavu. Ta je glava kao dragocjena relikvija godine 972. došla u naš Dubrovnik. I sve to znamo, ali neka se jopet prolega. Uvijek smo uz pomoć ljubavi doživljavali slike i pripovijesti o misticima koji su davali nadu. Doživljavamo sve to u našim srcima, to nas tješi, to je ko’ svijetlost u mraku, nada u mraku. Svijeća koja treperi i u boli i radosti. To naš sv. Vlaho što nas nadahnjuje, štiti i pomaže. Tako stoljećima vjerujući, čeljad postaje bolja…