Input your search keywords and press Enter.

Parobrod „Federiko Glavić“

Parobrod „Federiko Glavić“ bio je najveći trgovački brod stare Jugoslavije, vlasništvo Dubrovačke parobrodarske plovidbe.

Izgrađen je u brodogradilištu Workman, Clark & Co. u Belfastu 1925. godine. U Dubrovnik je doplovio 28. ožujka 1925. na putu iz Cardiffa (Barrydocka, UK), te nastavio za Veneciju 1. travnja 1925. godine. Svečani čin krštenja obavio je biskup Josip Marčelić, a u Gružu ga je dočekalo mnoštvo ljudi kojima je omogućen nedjeljni obilazak broda. Kum(ic)a je bila Mici Knežević, supruga dr. Stijepa Kneževića, tadašnjeg Velikog župana, a zapovjednik broda kap. Mato Karaman. (Najveći jugoslavenski parobrod, Jugoslavenski pomorac, god. V, br. 8, /15. IV. 1925./, Zagreb, 1925, str. 7).

Dvopalubni parobrod “Federiko Glavić” Dubrovačke parobrodarske plovidbe koštao je 30 milijuna dinara, a prvi put doplovivši ispred Dubrovnika (1925.) pozdravio ga je “21 hitcem i zviždukom”, te mu je odgovoreno iz hotela “Odak” (današnji “Excelsior”) također “pucnjavom”. Na sličan način pozdravljeni su i drugi predjeli grada. Imao je posadu od 40 ljudi. (“Federiko Glavić”, Narodna svijest, god. VII, br. 13, /31. III. 1925./, Dubrovnik, 1925, str. 3).

Brod je izgrađen od čelika (Siemens-Martin), klasificiran kod Lloyd’s Registera (100 A1), 5269 BRT, 3286 NRT, te nosivosti 9830 t. Duljina mu je bila 128 m; širina 16,586 m; visina 8,686 m. Gaz (pod punim teretom) iznosio je 7,615 m. Imao je dvije palube. Tip broda bio je ‘Shelter deck with castle’. Imao je pet spremišta sveukupnog kapaciteta 147.600 m3, te dvostruki zapovjednički most. Na prvom mostu nalazila se peljarnica (pilotska kabina) i kabina za navigaciju, a na drugom mostu dvije kabine za putnike, radio-telegrafska stanica (postaja) i kabina za telegrafistu. U odjelu stroja nalazila su se tri kotla, a svaki je imao peći sustava Deyton s umjetnim zračenjem (hlađenjem) sustava Nowden. Snaga tlaka iznosila je 180 lb (zapravo, funta sile po kvadratnom inču ili četvornom palcu – lbf/in2). Glavni stroj sastojao se od tri cilindra snage 2700 HP (konjskih snaga, KS). Brzina tijekom pokusa iznosila je 12 morskih milja na sat (nautičkim milja na sat – nm/h odnosno čvorova), a redovna brzina punim teretom od 11 do 11,5 milja na sat. Pomoćni strojevi sastojali su se od jednog dinamo-motora od 16 kwt („termički“ kilovat), tri sisaljke kapaciteta po 200 tona na sat. Jedan od ovih služio je za izbacivanje pepela ispred kotlova u more. Postojale su još jedna centrifugalna sisaljka sustava Eduarda, zatim dvije sisaljke Weir za alimentaciju (održavanje) kotlova visokim tlakom, sprava za dizanje pitke vode u svrhu alimentacije (održavanja) kotlova, stroj za okretanje glavnog stroja, stroj za okretanje kormila, te pomoćni kondenzat sustava Uniflux. Svi strojevi bili su najmodernije konstrukcije.

Kasnije je brod dobio ime „Beograd“, te je bio na popravku u Rijeci 20. listopada 1947. kad je na brodu bio i predstavnik vlasnika Jendo Čižek, direktor Jugoslavenske slobodne plovidbe, a zapovjednik broda bio je kap. Pero Glunčić. Brodski tajnik sindikalne podružnice Drago Beroš održao je kursistima-grafičarima u Beogradu predavanje o životu na parobrodu „Beograd“ i trgovačkoj mornarici općenito. (V. M., Proslava trogodišnjice oslobođenja Beograda na p/b „Beograd“, Pomorstvo, god. II, br. 12, Split, 1947, str. 45-46; D. B., Delegati p/b „Beograd“ na proslavi oslobođenja Beograda, Pomorstvo, god. II, br. 12, Split, 1947, str. 46).

Na tom i tada najvećem prekooceanskom teretnjaku ondašnje Jugoslavije drugi časnik bio je Viktor Jurkotić iz Kraljevice, stari „morski vuk“ koji je plovio još tijekom vremena jedrenjaka. (V. Mandekić, P/b „Beograd“ u sovjetskim lukama, Pomorstvo, god. III, br. 2, Split, 1948, str. 77).

Kao brod „Beograd“ (5427 BRT, nosivost 9600 t) izdvojen je iz Jugoslavenske linijske plovidbe i predan Atlantskoj plovidbi iz Dubrovnika krajem 1956. godine. Kako je tih godina prosječna starost brodova Atlantske plovidbe iznosila 35 godina, a svi brodovi bili na parni pogon (loženje ugljena), brod „Beograd“ bio je u relativno dobrom stanju, pa se pristupilo rekonstrukciji (prijelazu s ugljena na naftu) što se odrazilo na porast ekonomičnosti ovakvih brodova. (Atlantska plovidba Dubrovnik 1955 – 1965, Izdavač: Atlantska plovidba, Dubrovnik, 1965, [str. 13-14]).

Brod „Beograd“ doživio je (uslijed nevremena) pomorsku nezgodu (sudar) sa sovjetskim brodom 8. veljače 1965. godine. (Godišnjak pomorstva 1964-1967., Izdavač: Udruženje pomorskog brodarstva Jugoslavije Beograd, Tisak: Republički zavod za statistiku, Zagreb, 1968, str. 201).

Prodan je rezalištu Brodospasa u Sv. Kaji 5. ožujka 1970. godine. (Marijan Žuvić, Brodovlje Atlantske plovidbe Dubrovnik, u: Atlantska plovidba 1955. – 2005., Atlantska plovidba d.d., Dubrovnik, 2005, str. 154).

U Pomorskom muzeju u Dubrovniku nalazi se slika parobroda „Federiko Glavić“ (DUM PM 699) autora Johanna Seitsa iz 1925. godine, nacrti broda (DUM PM 1273, 6056/1-50) i dr.

 

Đivo Bašić

parobrod Federiko Glavić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *