Input your search keywords and press Enter.

Osho i dum Ivo Bjelokosić o pljusakma i obrazima

„To je značenje Isusovih riječi: ‘Ošamari li te netko po jednom obrazu, pruži mu i drugi.’ Pravo je značenje tih riječi da se ne ponašate makinalno – jer bi makinalno bilo da i vi ošamarite tu osobu. Ili, niste li u mogućnosti uzvratiti mu tada šamar, onda pričekajte pravi trenutak. No okretanje i drugog obraza je nemakinalno ponašanje, veoma svjesno ponašanje. No ljudi mogu sve pretvoriti u makinalno.

Čuo sam za jednog kršćanskog sveca koji je stalno ponavljao istu stvar: ‘Voli svog neprijatelja i udari li te netko po jednom obrazu, okreni mu i drugi.’ Jednoga dana jedan čovjek, protivnik kršćanstva, zatekao je toga sveca samoga, snažno ga pljusnuo po jednom obrazu i pogledao mu u oči… Svetac mu je načas htio uzvratiti udarac – no bio je svetac, sjetio se svoga nauka i sjetio se da je taj čovjek sjedio u prvim redovima njegove pastve, pa mu je okrenuo i drugi obraz, misleći da ga čovjek neće opet udariti. A čovjek ga je ošamario još jače! U tom trenutku svetac je skočio na čovjeka i snažno ga pljusnuo po nosu. Čovjek je rekao: ‘Što to radiš? Ti si kršćanin, trebao bi voljeti svoga neprijatelja.’ Odvratio mu je: ‘Zaboravi! Isus je govorio o samo dva obraza – o trećem nije rekao ništa. Ne postoji treći obraz koji ti mogu pružiti. I nije rekao da, udari li te i po drugom, onda mu pruži i svoj nos.’“. (Osho, Sudbina, sloboda i duša, Koji je smisao života?, Leo Commerce, Rijeka – Zagreb, 2021, str. 184-185).

„Uvijek mu je [majka] davala savjete: ‘Sinko moj, budi dobar, pošten, pravedan i ne boj se nikoga. Budi oprezan i nikome ne vjeruj do kraja. Ne klanjaj se nikome. Budi skladan sa svima, ali ono što misliš čuvaj za sebe.’ Sin [svećenik Ivo Bjelokosić] je pobožno slušao savjete svoje nepismene majke i nastojao ih održati, što nije uvijek bilo lagano i jednostavno, pače, bilo je nekad vrlo teško i opasno. Kad bi mu nekad govorili i prigovarali zašto ne popusti, zašto se ne pokloni ili barem prikloni, odgovarao bi: ‘Ne mogu! Ali nisam ja kriv. Meni su kao djetetu stavljali dasku u povoj, da se ne bi mogao klanjati, pa mi je to tako ostalo.’ […] Nakon 12 godina robije (bilo je 20 godina, ali je Vrhovni sud u Zagrebu snizio na 12) sin se napokon vratio [1957. godine] i našao majku, premda staru, još čilu i razmjerno zdravu i to joj je bila utješna nagrada za sve podneseno i pretrpljeno. […]

U početku je u Staroj Gradiški postojao i ženski [zatvorski] odjel. Kako su se muški i ženski odjel danomice dolaskom novih osuđenika povećavali, te je nastalo goruće pitanje mjesta, smještaja, pa je ženski odjel prebačen u Požegu, a u tu je zgradu uselila vojnička straža (KNOJ). […]

‘Nepopravljivi’ s najduljim kaznama dospjeli su u veliku sobu na katu, krajnju prema samicama s kriminalcima, koji su bili zaduženi, podgovoreni, da ih muče, maltretiraju kako bi ih prisilili na suradnju – to su neki kasnije javno izjavljivali – a za nagradu bilo im je obećano smanjenje kazne i puštanje na slobodu. […] Kad su kriminalci s vremenom uvidjeli da od obećanja sniženja kazne i puštanja na slobodu neće biti ništa, oni su se stubokom izmijenili. Krađe su se urijedile, a otvoreni progoni su sasvim prestali. Oni su tada iskreno i otvoreno govorili o njima povjerenim zadacima, koja su i sami smatrali neljudskima, pa su od njih odustali i nastojali sa supatnicima mirnije živjeti. […]

Jednom prilikom posvadila su se dva kriminalca, inače dobri prijatelji, i jedan je kao u šali pljusnuo drugoga. Taj je iznenađen stao i nije se mogao od iznenađenja snaći. Dok je on još oklijevao ne znajući što će poduzeti i kako se vladati, prvi je šaleći se rekao: ‘Zašto se čudiš? Da si pravi vjernik, znao bi što piše u Sv. Pismu: „Udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi“ (Mt 5,39)’ Taj se je smijao svojoj pobjedi i pljusnuo ga i po drugom obrazu. Udareni se trgnuo, zaprepašten nad ovakvom drskosti, a tada je poskočio i pesnicom udario napadača u sljepoočnicu. Taj se kao pokošen srušio na pod. Ustajući i otresajući se govorio je: ‘Kakav si ti vjernik kad ovako postupaš? Ti sigurno ne znaš da nakon pružanja i udaranja po drugom obrazu ništa ne piše, pa neka ti to bude opomena.’

Prema neslužbenim procjenama, kroz Staru Gradišku je prošlo oko 300 svećenika zatvorenika (osim njih, koji su s kardinalom blaženim dr. Alojzijem Stepincem bili zatvoreni u kaznionici Lepoglava), a neki su tu i umrli (i ukopani) iz svih krajeva domovine Hrvatske.“ (Ivo Bjelokosić, Svećenik matični broj St. Grad. 2019, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika- Podružnica Dubrovnik, Dubrovnik, 2002, str. 58-59, 87, 129-130, 155).

„U budizmu postoji izreka: ‘Bolje je upaliti svijeću nego se žaliti na tamu.’ […] Osjećaj krivnje potpuno je drukčiji od osjećaja grizodušja. U našoj kulturi krivnja znači presudu, kao kad sudac udari po stolu. I ako nas nitko drugi ne kazni, već ćemo sami naći načina da kaznimo sami sebe. Krivnja duboko u našoj svijesti znači kaznu. […] Optuženik sjedi čekajući u sudnici vašeg uma. Vi ste tužitelj. Znate da je kriv, no da pravda bude zadovoljena, najprije u to morate uvjeriti suca, dakle vašu svijest. Izlažete rekonstrukciju nepravde koja vam je nanesena. Nabrajate sve vrste zala, dvoličnosti i okrutnosti nakane optuženikova djela. Iz prošlosti izvlačite mnoge njegove ‘zločine’ protiv vas kako biste uvjerili svijest da za optuženika nema milosti. U pravoj sudnici, optuženik ima odvjetnika koji ga brani. No, u ovom mentalnom suđenju vi sami vodite parnicu kako biste opravdali svoju ljutnju. Kao sudac odbacujete svoje patetične izlike, nevjerojatna objašnjenja ili slabašne molbe za oprost. Obrana tu nema što reći. […] Vaša svijest lupi batom po stolu, a optuženi je kriv!.“ (Ajahn Brahm, Krava koja je plakala i druge budističke priče o sreći, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010, str. 34, 95-96).

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *