O Nikoli Sorkočeviću

Dubrovčanin Nikola Sorkočević i 50 kilograma čistog zlata (iz dijela ostavštine)

Nikola Sorkočević je duže boravio u Engleskoj i tijekom „svog boravka u toj zemlji pripadao je vodećim stranim trgovcima. On je bio upravitelj londonskog ogranka trgovačkog društva čiji su ostali članovi bili njegova braća Andrija (u Dubrovniku), Miho (u Firenzi) i Frano (u Veneciji), a svoje poslovanje povremeno je dalje proširivao time što je sklapao privremena društva i s drugim trgovcima. […] Obujam Sorkočevićevog poslovanja [1529.-1530.] bio je toliki da se s njime vjerojatno nije mogao mjeriti nijedan engleski ili strani izvoznik. Ima i drugih podataka o njegovom ugledu. Kada je 1528. godine u Londonu umro dubrovački trgovac Marin Dimitrović, brižici njegovih nasljednika su uz suglasnost dubrovačkog Malog vijeća izabrali Sorkočevića da ih zastupa u Engleskoj, prikupi Marinovu imovinu i dugove, te uopće vodi računa o njegovom imetku [imovini]. Sorkočević je bio i jedan od dubrovačkih vlastelina u Londonu kojima je početkom 1530. godine dubrovačka vlada uputila zahtjev za prijenos njezinog naređenja Gučetiću čiji se brod nalazio usidren u Southamptonskoj luci, da se odmah vrati u Dubrovnik.

U to vrijeme Sorkočević je već razmišljao o povratku u svoj rodni grad. Tijekom prve polovice 1530. godine on je prikupio svoj kapital i uložio ga u vrlo veliki kontingent karizeja koji je u rujnu [1530.] poslao u Dubrovnik brodom Ivana Vickovog. Istim brodom je možda i sam otputovao, jer ga poslije toga više ne susrećemo u Engleskoj.

Nakon povratka u Dubrovnik, Sorkočević se oženio i zasnovao obitelj. Iako izgleda više nije putovao, nije prekinuo poslovne veze s Engleskom i u Dubrovnik su često stizale pošiljke karizeja koje su za njega kupovali njegovi zastupnici u Londonu. Oko 1540. godine osnovao je društvo sa Stijepom Džonovim Gradićem, vjerenikom svoje kćeri koja je u to vrijeme mogla biti još maloljetna. Sorkočević je uložio veći dio kapitala, a Gradić je otišao u Englesku rukovoditi poslovima društva. Oni su izgleda prilično uspješno razvijali [poslove], pa je Gradić ostao u Londonu do 1549. godine.

Stari Sorkočević se u listopadu te [1549.] godine razbolio i ubrzo potom umro. Sa smrtne postelje mogao se zadovoljno osvrnuti na svoj protečeni život i reći da je ‘osobno trgovao na Istoku, Zapadu i u raznim drugim dijelovima svijeta’. Plodove te poduzetnosti i poslovne sposobnosti on je uživao u svojoj starosti i umro je kao jedan od najbogatijih ljudi u Dubrovniku. Razne [oporučne] ostavštine u njegovom testamentu ispisane su na četrnaest stranica ‘in folio’. To je upečatljiv dokument o čovjeku koji je razumno stekao veliki imetak i koji ga je pred smrt razumno rasporedio onako kako će najviše koristiti njegovoj obitelji u gradu [Dubrovniku]. U testamentu se posebno predviđa da se njegovim sinovima Marinu i Franu treba uzeti učitelj (‘pedagogo’), a brojni legati namijenjeni široj zajednici svjedoče da je Sorkočević imao suosjećanja za siromašne i da mu je dobro[bit] njegovog grada [Dubrovnika] ležala na srcu. Osim sinova, Nikola je imao i sedam kćeri. U vrijeme kada čak ni dubrovačka vlastela i malobrojne obitelji nisu uvijek mogli osigurati dostatan miraz za svu svoju žensku djecu, nego su neke od njih morali slati u samostan, Nikola je svakoj od svojih kćeri ostavio poželjan miraz od 2.000 dukata, što znači da je samo njima oporučno ostavio oko 50 kilograma čistog zlata.“ (Veselin Kostić, Iz života Dubrovčana u Londonu u prvoj polovini XVI. veka, Anali Filozofskog fakulteta, sv. 10, /1970/, Beogradski univerzitet, Beograd, 1970, str. 168-169; Veselin Kostić, Dubrovnik i Engleska 1300–1650, Posebna izdanja, knj. CDLXXXVIII, Odeljenje jezika i književnosti, knj. 26, Beograd, 1975, str. 205-207).

Izvatke odabrao i ponešto kroatizirao: Đivo Bašić

***

P. S. Nekad je zlato možda i u većoj mjeri bilo „čisto“, ali danas 14-karatno i 18-karatno zlato zvuče fantastično jer ono što možete kupiti u zlatara očito nema boju „čistog“ zlata, već ima i sjaj primjesa. Štoviše, zlatari vole one vijke (vite, vide) od zlatkasto obojenih okvira naočala Ray-Ban, pa stavljaju obične umjesto onih tvornički originalnih („zlatnih“) vijaka, a neki naplate rad kao da imaju „zlatne“ (i na taj način beskorisne) ruke. Tako je i za jednog urara kružila urbana legenda da je umjesto onih „rubina“ u klasičnim ručnim satovima (na kazaljke) stavljao vijke.

grb obitelji Sorkočević