Jedno vladarsko vjenčanje u [starom] Dubrovniku

Polovicom XV. vijeka Dubrovnik je bio jedino mirno i sigurno skrovište na Balkanu. Sa svih strana bježao je narod pred Turcima u dubrovačko Primorje da skloni sebe i svoje, ili da spasi od pljačke svoju pokretnu imovinu. Neki se sklanjahu samo na trenutak, dok ne prođe opasnost od upada turskih četa, a drugi zauvijek ostajahu u Dubrovačkoj Republici. Za samo nekoliko desetljeća, dubrovačka je država, izgleda, izmijenila polovicu svoga stanovništva. Svoje držanje prema ovim bjeguncima Dubrovčani su uređivali prema ugledu i položaju koje su ovi zauzimali u svojim zemljama. Jedne primahu lijepo i svečano, s mnogo pozornosti i obzira, a druge kao kmetove porazmještahu po svojim imanjima. Ugledniji bjegunci, među kojima je bilo vladara, njihovih žena, djece i srodnika, ulazili su u sam Dubrovnik, ali uvijek pošto su prije toga dobijali dozvolu dubrovačke vlade. Sve su njih Dubrovčani pazili i dobro nadzirali, zbog čega nam se o njima i očuvaše mnogi interesantni podaci. Neke od tih vijesti priopćavamo i mi ovdje.
Ujutro 11. listopada 1462. godine obaviještena je vlada da se pred Dubrovnikom nalazi srpska despotica Jelena. To je bila udovica despota Lazara, sina Đurđa Brankovića, koja je, nakon smrti svoga muža, uzela vidnog udjela u vođenju državne politike Srbije. Kad su Turci zauzeli Smederevo, 20. lipnja 1459. godine, bilo je i njoj dozvoljeno da slobodno iziđe iz grada skupa s posljednjim despotom [vladarom], Stjepanom Tomaševićem, i s njegovim Bosancima. Otad je despotica Jelena živjela u izgnanstvu. Možda je bila pošla u Grčku k svojoj rodbini, gdje je živio njezin otac despot Toma Paleolog, jedan od posljednjih članova ove stare obitelji. Jer kad se onog listopadskog jutra našla pred Dubrovnikom, bila je odnekud doplovila, valjda iz Grčke, na jednom jakinskom [ankonitanskom] brodu, koji se usidrio kod samoga Lokruma.
U Dubrovniku nisu znali zbog čega ona dolazi. Odmah je sazvan Senat i tri njegova najuglednija člana poslana su da posjete srpsku despoticu, da je pozdrave u ime Dubrovnika, i da joj izraze veselje što je došla k njima. U isto vrijeme trebali su je pitati za uzrok njenog dolaska, kao i za njezine daljnje namjere. Ovo posljednje, izgleda, bilo je za dubrovačku vladu najvažnije. Međutim, Dubrovčani joj odmah dozvole da uđe u njihov grad, ali ne s cijelom svojom pratnjom, kako je željela, nego samo s 25 osoba. Da bi joj još vidnije pokazali svoje zadovoljstvo zbog njezina dolaska i da ju što više počaste, odredili su da se svakog tjedna potroši 20 perpera za darove koje će joj slati u živežnim namirnicama.
Poslije svog dolaska u Dubrovnik, despotica je riješila nekoliko privatnih poslova, svojih i svoje rodbine, u vezi s nekim dugovima, a donijela je Dubrovčanima i jednu poruku svog oca, po čemu sudimo da je dolazila iz Grčke. Ali, Dubrovčani nisu pristali da ispune tu despotovu molbu. Konačno, njezin je dolazak u Dubrovnik najviše stajao u vezi s udajom njezine kćeri Milice s despotom [vladarom] Leonardom III. od Santa Maure, iz vladarske obitelji Toko [Toco/Tocco], koja još i danas živi u južnoj Italiji.
Posljednjih dana mjeseca travnja 1463. god. stigli su u Dubrovnik izaslanici Leonarda, noseći sobom njegovu punomoć. Leonardo je [po]slao dvojicu opunomoćenika da se prikažu “svijetloj gospođi bazilisi Srbije”, i da s njome usmeno urede sve što se odnosi na sklapanje vjenčanja između njega i njezine kćeri Milice. Kad obje strane potpišu sve te ugovore o vjenčanju, mirazu i ostalome, Leonardo će priznati sebe za zakonitog vjerenika Milice, a Milicu za svoju pravu vjerenicu, koju će uzeti po zakonima katoličke crkve (podebljao Đ. B.), i kojoj će cijeloga života iskazivati sve počasti koje joj pripadaju.
Na osnovu ove punomoći, potpisane od samoga Leonarda, povedeni su pregovori između njegovih predstavnika, na jednoj strani, i “presvjetle djevice gospođe Milice, zakonite kćeri pokojnoga svijetloga i uzvišenoga gospodina Lazara, despota Srbije…, koja je u zakonitoj i punoljetnoj dobi, a u nazočnosti i po pristanku njezine majke gospođe Jelene”, te je sklopljen vjenčani ugovor. Opunomoćenici se obvezaše da će despot uvijek držati Milicu “za svoju milu, časnu i zakonitu suprugu”, a Milica, pristankom svoje majke, smatrat će Leonarda za svog zakonitog muža, te će poći njemu kad god to zatraži zbog izvršenja vjenčanja. Despotica Jelena davala je Milici bisera, dragog kamenja, zlata i srebra u vrijednosti 9.000 dukata, prema procijeni vještaka, a Leonardo će dati Milici, kad dođe k njemu i postane mu prava žena, neka mjesta u Kefaloniji, koja godišnje daju prihod od 1.000 dukata. Milica će još uživati sva prava, počasti, prihode i vlast, koju je imala gospođa Rajmunda, pokojna majka Leonardova. Ako Milica umre bez djece, polovica njezina miraza pripada Leonardu, a s drugom polovicom raspolaže ona po pisanim zakonima “koji važe kod Latina” (podebljao Đ. B.). Ako despot [vladar] umre prije, onda cijeli miraz pripada Milici i još 4.000 duk.[ata] od despotova [vladareva] imanja.
Kad je uglavljen ovaj ugovor o mirazu i sporazumno uređene sve formalnosti, određen je 1. svibanj kao dan vjenčanja. Spremala se velika svečanost, koja se imala izvršiti u nazočnosti dubrovačkih predstavnika. Da bi se ova slava mogla izvesti u punom sjaju, despotica Jelena zamoli dubrovačku vladu da joj ustupi veliku dvoranu svoga Dvora, da se u njoj izvrši sam čin vjenčanja. Vlada je tu njezinu molbu vrlo rado prihvatila. Da bi ipak i sa svoje strane uveličala ovo rijetko svetkovanje, poduzela je sve moguće da vjenčanje ovako uglednih gostiju ispadne što sjajnije i raskošnije. Preuzela je na sebe i dio troškova oko čašćenja svih onih koji su se imali prvog dana mjeseca svibnja naći u najvećoj sali Dvora.
Stari dubrovački Dvor teško da je doživio veće svečanosti i vidio onoliko sjaja u svojim lijepim i raskošnim odajama. Tek je bio dovršen i ponovno uređen, po nacrtu vrsnog i vrlo sposobnog arhitekta Onofrija iz Cave, a njegove sobe i dvorane bile su bogato uređene rezbarijama i freskama, skupocjenim tapitima i brojnim slikama domaćih i stranih majstora. Dubrovnik je 40-ih godina onoga vijeka mogao trošiti za njegovo uređenje, jer je mnogo zarađivao od trgovine po državi despota Đurđa, djeda nevjeste Milice, koja je 1. svibnja baš u tom Dvoru imala proslaviti svoje vjenčanje.
Na dan vjenčanja zvanice [pozvanici] ispune svu veliku salu. Kao predstavnici Dubrovnika nazočili su Knez, tri najuglednija člana Senata, vikar nadbiskupa i tri kano(v)nika dubrovačke katedrale. Nazočila je još sva pratnja despotice Jelene, sva ugledna grčka vlastela koja se nalazila u pratnji opunomoćenika svoga despota, i mnogo druge latinske gospode (podebljao Đ. B.). Da ovaj skup dobije što svečaniji i življi izgled, dovedoše Dubrovčani veliki broj svojih najuglednijih gospođa. To je, s njihove strane, bio znak naročite pozornosti i počasti. Jer dubrovačke vlastelinke [vladike] nisu lako napuštale svoje kuće, i sasvim teško, zapravo skoro nikad, nisu se smjele naći u društvu s nepoznatim ili stranim muškarcima. Zato je onako brojno njihovo sudjelovanje, a po naređenju same vlade, moralo izazvati pravu senzaciju u Dubrovniku, te je za njih same to bila zgodna prigoda da pokažu svoje nakite i kićena odijela, koja se baš otad počinju nositi u Dubrovniku.
Ispred ove velike skupine pozvanika i gostiju, stajala je nevjesta Milica s jedne strane, a predstavnici despota [vladara] Leonarda s druge. Pošto su pročitani njihovi ugovori o vjenčanju i mirazu, i jedna i druga strana dotaknu Evanđelje u znak da će se u svemu držati svojih obećanja. Tada vjerenikovi opunomoćenici pristupe Milici, te joj obojica, u znak vjenčanja, navuku despotov [vladarev] prsten na ruku. Time je sam vjenčani obred bio završen. Uz pratnju glazbenih instrumenata, koji su svojom svirkom uveličavali Dubrovčanima svaki važniji i veseliji događaj, pogošćeni su sudionici ovog, izgleda, jedinog vladarskog vjenčanja u Dubrovniku.
Ali, možda u ušima Dubrovčana još nije bio ni zamro zvuk vesele svadbene glazbe, kad doletješe u Dubrovnik poslanici bosanskog kralja Stjepana. Veliki sultan Mehmed II. napao je bio Bosnu, a kralj zamolio Dubrovčane da mu unajme svoje plaćenike. Dubrovčani odgovore da u onakvim momentima vojska treba i njima. Doista, nisu se varali. Jer vijesti koje su kroz mjesec svibanj 1463. god. stizale iz Bosne bile su sve teže i strašnije. Bosansko se kraljevstvo rušilo pod udarcima Osmanlija, pak se Dubrovčani preplaše da ne napadnu i njihovu državu. Zato započnu bolje utvrđivati svoj grad i izgrađivati nove kule uokolo njega. Poruše odmah sve kuće, crkve i zgrade u neposrednoj blizini Dubrovnika, zatrpaju sve bunare i unište nasade, da se Turci ne bi iza njih skrivali ako dođu ratovati s njima.
A na jesen, kad je već bila minula turska opasnost, Dubrovnik doživi jedan težak gubitak. Njegov lijepi sredovječni Dvor skoro potpuno uništi jedna jaka eksplozija baruta. Tako je ono vjenčanje mlade despotice Milice bilo posljednje što je ugodno vidio dubrovački Dvor prije svoje propasti. [Možete misliti koje li to samo ugodnosti donose politički brakovi.]

Jorjo Tadić

Ovo je tiskano 6. siječnja 1932, str. 28, u beogradskom listu istog naslova kao što je imenica koju je meštar u “Velom mistu” često rabio u smislu zabrane da ju “neće u svoju butigu”. Tekst je ponešto kroatiziran [i dodana su mu neka objašnjenja u kutastim zagradama]. Opširnije o ovom događaju vidi od istog autora: Jorjo Tadić, Promet putnika u starom Dubrovniku, Dubrovnik, 1939, str. 98-101.
Andrija Nikić, Dubrovačka i Poljička Republika, Mostar, 1997, str. 76, kaže: “Posljednji Šubić, Mladen III., kojega Poljičani nazivaju banom, vjenčao se s Jelenom, sestrom srpskog cara [raškog kralja] Dušana, a slijedeće godine 1348. umire u cvijetu mladosti, po svoj prilici od kuge. Pokopan je u trogirskoj katedrali”. Inače, Mladen III. Bribirski zapamćen je u narodnoj tradiciji u okolici Klisa i Omiša kao plemenit i human vladar. Mladenu II. Bribirskom (oko 1275. – nakon 1326.) supruga je bila rođakinja južnotalijanskih Anžuvinaca, kći Katarina šleska vojvotkinja, a druga kći Elizabeta senjska kneginja. I eto vam povijesti. Dok narod gine na bojištima povijesti, vladari i velmož(ic)e međusobno se žene i udavaju, a narodu što ostane tijekom insceniranog klupka izmjena ratova i međuraća. Povijest je preplet interesa pojedinaca i grupa ljudi koji uzde povijesti nastoje nametnuti cijelim narodima, pod krinkom nekakvih sloboština od kojih najviše šlaga ubiru upravo oni, inače smrtnici po ovozemaljskom zvanju i poslanju mrtvila. Smrt nek’ im je opomena.
Dubrovčani su lijepo dočekivali sve strane vladare (u načelu – sa svima dobro, s nikim previše). Susljedno nikad prevladanim i srednjovjekovno utkanim stranim težnjama za hrvatskim krajevima, početkom 90-ih godina XX. stoljeća bestijalno su napadnuti Vukovar, Dubrovnik i drugi hrvatski gradovi, mučki se širila smrt, što je, između ostalih, opjevala grupa “Daleka obala” pjesmom koja bilježi riječi: “Oni nas gađaju, oni pucaju na nas…”.
Đivo Bašić

/Đivo Bašić, Jedno vladarsko vjenčanje u [starom] Dubrovniku, Glas Grada, god. V, br. 233, (petak, 4. rujna 2009.), Dubrovnik, 2009, str. 12./