Dubrovački brodovi i „plodna“ zemlja
Philippe du Fresne-Canaye kaže o Dubrovniku 1572. godine: „Dubrovačko zemljište toliko je kamenito da brodovi koji idu u Pulju uzimlju za svoj balast kamenje koje daju Puljizima za praviti zidove, a od njih uzimlju zemlju za pravljenje vrtova“. (Jorjo Tadić, Promet putnika u starom Dubrovniku, Izdanje Turističkog saveza u Dubrovniku, Štamparija „Jadran“, Dubrovnik, 1939, str. 256).
Vjerojatno su u prvim stoljećima n. e. tijekom nastanka Dubrovnika (i ranije) ljudi donosili zemlju zajedno s kamenjem za nasipanje „kanala“ (rukavca), zemlju barem površinski. Da li su to činili brodovima ili manjim brodicama, nije mi poznato, ali dobro bi bilo doći kanalom/konalom (rukavcem) do odredišta i iskrcati materijal, tj. baciti ga u (tadašnje) more i tako postupno nasipati buduću kopnenu prohodnost. Međutim, „plodna“ zemlja (u vrtovima) ne bi to bila bez vode.
Jedan podatak iz 1434. godine kaže: „…da ima deset teglenica (barki) i da unajmljuju (dopremaju) vodu za potrebe grada prema običaju, računajući u ovih deset drugih teglenica (barki) koje su prije bile u redu i služe za najam (dopremu) vode“. Drugi podatak iz 1436. godine govori: „…da od sedam teglenica (barki) koje dnevno dovoze vodu za potrebe grada, treba šest dati za pomoć ljudima, a ostale, čak i sedma, može se dati za ponovno punjenje gradskih cisterni, ako je potrebno. Od ovih šest barki koje su rezervirane za narod, tri bi trebale stajati i (pro)davati na jednom gatu, a tri na drugom gatu. A ako to prekrše, glavni namjesnik može zatvoriti i patrune i mornare, kako smatra prikladnim“. (Risto Jeremić – Jorjo Tadić, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika, knj. III, Beograd, 1940, str. 11, 14-15). Bilo koji brod(ić) koji služi za prijevoz tereta (time i vode), mogao bi u potrebitom trenutku poslužiti i za prijevoz zemlje, ali ova zadnja potrebitost ne mora biti često pravilo.
Milanski kanonik Pietro Casola kaže 1494. godine: „U gradu ima mnogo cisterna koje skupljaju kišnicu koja je za piće bolja od one iz vodovoda. Prema kopnu Dubrovčani imaju obilje lijepih vrtova gdje imaju dobro ukrašenih kuća za odmaranje“. Nadalje, Nicolas de Nicolai 1551. godine veli: „Ima mnogo bunara, a živa voda dovodi se iz okoline, dobra je i zdrava. […] Gruž je ugodno mjesto, ima mnogo umjetnih kuća i vrtova, u kojima uspijevaju južne biljke, i u kojima ima bunara i vodoskoka“. Quiclet pak kaže 1658. godine: „Ima lijepih zdenaca slatke i žive vode koja silazi s bližnjih brda, i dobrih čatrnja“. (Jorjo Tadić, Promet putnika u starom Dubrovniku, Izdanje Turističkog saveza u Dubrovniku, Štamparija „Jadran“, Dubrovnik, 1939, str. 196, 253, 270).
Brodovi su prevozili balast (sovrnju) kada bi iskrcali teret, a ne bi ukrcali novi (korisni) teret. Taj način (st)varanja stabilnosti broda tijekom plovidbe danas je pomalo čudan. (Inače, u plastičnim barkama pasarama i danas postoji dvostruko ravno dno poviše kolumbe, tako da se tamo baš može uliti vode zbog tog razloga). Međutim, ako nema kamenja ili većih oblutaka (žala), što uzeti za balast? S današnje točke gledišta najbolje ništa (možda žene za zabavu?), ali tada bi i zemlja (u vrećama) dobro došla.
Tako je npr. „vuna mjerena na oke, na kantare (od 46 oka) i na vreće (68-70 oka odnosno 225 dubrovačkih libri po 0,358 kg). Postojale su i znatno veće vreće, ali su one svakako bile brodske, a ne karavanske“. (Bogumil Hrabak, Dubrovačka naseobina u Prokuplju, Vranjski glasnik, knj. XXIII, Vranje, 1990, str. 84).
U svrhu prohodnosti luke bilo je zabranjeno bacati smeće, rujevinu, otpatke i sovrnju (brodski balast), a porat se povremeno i čistio. U more (gradska luka i Pile) slijevala se nečistoća i ostali materijali. (Josip Lučić, Primjeri ekoloških i zdravstvenih mjera u starom Dubrovniku, Historijski zbornik, god. XLV (1), Zagreb, 1992, str. 205; Statut grada Dubrovnika 1272. /prijevod: Mate Križman i Josip Kolanović/, Historijski arhiv Dubrovnik, Dubrovnik, 1990, str. 84, 180, 283, 397; Statut grada Dubrovnika: sastavljen godine 1272 /na osnovi kritičkog izdanja latinskog teksta B. Bogišića i K. Jirečeka na hrvatski jezik preveli A. Šoljić, Z. Šundrica i I. Veselić; uvodnu studiju napisala Nella Lonza/, Državni arhiv u Dubrovniku, Dubrovnik, 2002, str. 114-115, 338-339).
Od ranog srednjeg vijeka Kupari (lat. cuparii – ciglari; selo se prije zvalo “Crijepi”) bili su mjesto izrade opeke i raznovrsnih crijepova podosta i zbog blizine slatke vode kojom u velikoj mjeri obiluje Župa dubrovačka. Tako je sve do početka XX. stoljeća bila aktivna proizvodnja crijepova i opeke. Međutim, ovdje je bitno naglasiti da veliku potrebu za drvom u proizvodnji crijepa nije mogla zadovoljiti Župa dubrovačka, pa je drvo (očito brodovima) dopremano s Mljeta. (Žarko Muljačić, Kupari nekad i danas, Naše more, god. V, br. 1, Dubrovnik, 1958, str. 63-64).
Govoreći o plodnosti zemlje mi zapravo govorimo o vodi, a nakana je i svrha brodova budućnosti dopremati vodu u zemaljske (tim činom plodne) predjele gdje ona kao prijeko potrebna izostaje, i to putem posebnih uređaja za desalinizaciju vode smještenih na samom (starom) brodu reupotrijebljenom za novu korisnu svrhu.
Đivo Bašić
*
P. S. Nedavno sam tijekom radova na iskopu jednog garažnog ulaza neposredno blizu semafora (sa sjeverne strane) na Ilijinoj Glavici u Dubrovniku vidio u profilu iznimno kvalitetnu zemlju (crnicu), pa mi je došlo uzeti plastičnu vreću i donekle ju napuniti za vrt na Gornjem Konalu. Iako to nisam učinio, vjerojatno su tako razmišljali i činili ljudi u prošlosti. Sve dok možemo na taj način konstatirati „plodnost“ zemlje, takve će i biti.
