Input your search keywords and press Enter.

Biseri i sedef u Dubrovniku

„Iako se u Jadranskom i Sredozemnom moru (zbog hladnoće mora) ne mogu prirodnim putem rasplođivati školjke bisernice koje plode velikim zrnima bisera, ipak se u prošlim stoljećima u dubrovačkim vodama hvatao biser. Poznato je da su stanovnici obližnjeg otoka Koločepa lovili biser u XVII. stoljeću, a sigurno i prije u XV. i XVI. stoljeću kad je kult bisera dosegnuo velike razmjere. To nam potvrđuje dubrovački književnik iz Koločepa, Vlaho Skvadrović, koji je prije 300 godina pisao kako stanovnici otoka svojim čamcima izlaze na more vaditi iz njegovih dubina školjke i kamenice koje plode dobrim biserom. Sitni biser je zacijelo dolazio u Dubrovnik i iz tadašnje Turske s Ohridskog i Prespanskog jezera gdje se još i danas nalazi i služi za vezenje narodne nošnje biserom i dr. Bisernim ogrlicama, naušnicama i drugim nakitom kićene su od davnine zavjetne slike, a biseri na njima, naročito oni u okolnim seoskim crkvama, svjedoče da su i po okolnim selima seljaci i mornari imali u kućama biserni nakit. Poznato je kako je 1494. godine dubrovački zlatar Maroje Ratković izradio mač okićen biserima i dragim kamenjem za turskog sultana Bajazida II. Po Dubrovniku su 1502. godine prodavali mornari s nekog španjolskog broda razne dragocjenosti u zlatu, biserima, srebru i drugu robu. Kad je španjolski konzul u Dubrovniku poveo o tom istragu, izjavio je preslušani bombardijer [topnik] s tog broda, majstor Antonije, da su ovu robu mornari opljačkali na brodu od nekih Židova koje su poubijali i bacili u more. Apotekar Roko Fasano donio je 1594. godine u komunu [židovsku zajednicu u Dubrovniku] svoj zlatni lanac urešen biserima i još neke dragocjenosti kao zalog za stanarinu koju je ostao dužan za iznajmljeni državni lokal na Stradunu. Đive, majka pjesnika Điva Gundulića, spominje u svojoj oporuci pisanoj hrvatskim jezikom 1627. godine da ostavlja nasljednicima svoje bisere. Đivo Gundulić u svom djelu ‘Osman’, osjećajući da mora crpsti izraze iz čistog narodnog govora, piše o ‘biseru’, iako je u dubrovačkom narječju njegov strani sinonim ‘perla’. Isto piše i njegova majka, dok u Držićevim i kasnijim komedijama pisanim dubrovačkim govorom nalazimo riječ ‘perla’. Dubrovački franjevci su 1688. godine osigurali jednu bisernu ogrlicu koju su brodom slali u Veneciju, za znatnu svotu od 300 dukata, a osiguranje je preuzeo Židov Rafo Koen [Coen].“

Dubrovački zlatari prerađivali su i prodavali osim bisera i sedef koji se nalazi na unutarnjoj strani raznih školjaka, a zanatski je važan jer se može rezbariti, tokariti i upotrebljavati kao ukras. Sedefom su se oblagali dršci noževa i ostalog jedaćeg pribora, barokne škrinje, igraći stolovi, tabureti [niski stolci, klupice, podnožnici], lovački rogovi, glavice lula, itd. U XIX. stoljeću sedefom su se rado oblagali pehari, stolne ure, razni nakit, kutijice, itd. Neke od tih stvari izrađivane su u Dubrovniku za vrijeme Republike, pa se pokoji predmet može još i danas vidjeti u dubrovačkim samostanima, crkvama i privatnim domovima [kućama]. Stoga bi trebalo nastojati da se ovi predmeti zlatarskog i vezilačkog obrta po mogućnosti pronađu, nabave i očuvaju kao muzealni dokument [muzejski predmet] nekada važnih i visoko razvijenih gospodarskih grana starog Dubrovnika.“ (Frano Kesterčanek, Biserje Dubrovnika /Prilog kulturnoj historiji grada/, Dubrovnik, god. VI, br. 3-4, Dubrovnik, 1963, str. 36-39, 41-43).

 

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *