Input your search keywords and press Enter.

Predstavljanje zbirke pjesama “Makroorganizmi”Bojana Krištofića

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik i Galerija Flora sa zadovoljstvom Vas pozivaju na predstavljanje zbirke pjesama Makroorganizmi dizajnera i pisca Bojana Krištofića koje će se odviti 30. rujna u 20 sati u Galeriji Flora. O knjizi će govoriti i razgovor moderirati Staša Aras.

Zapisi o marginalnom, nevidljivom, onome što nestaje i stalno je tu okorjelo i okamenjeno u strukturi estetike predgrađa, dodir divljine i civilizacije u okviru prolaznika, lirskog subjekta u kojemu je upaljeno dugme primijeti, ne daj da prođe, uzmi, pospremi.
Pospremi nebitnost i bitnost u zajednički zapis, stavi jedno do drugog livadu i postelju, rijeku i reklamni pano. Pohvataj starce, pijance, klošare, žene na ulici, pohvataj prašinu i umrljana stakla, pohvataj dane u kojima sebe ostavljaš pod plahtom.

Bojanovi Makroorganizmi dobili su nagradu Post scriptum, nagradu za književnost na društvenim mrežama. Forma je u cijelom prvom ciklusu određena proizvoljnom zapisu, kratkoj crtici, okidanju dojma iz svakodnevice. Njezina je jedina tendencija zagrabiti u marginalno, sprijateljiti nespojivo. Najbliže bismo bili ako bismo rekli da je Bojan Krištofić majstor crtice, fragmenta, mozaika. Prostor o kojemu on piše je prostor koji koleba, ne bi bio ali mora, koji se sam od sebe događa, vitalnost grada sama po sebi, prepuštena bivanju, slučaju i znaku zatečenom u tom slučaju.
Ako je poezija ona koja simbol uznosi do visine kontemplativnog medija onda iz Makroorganizama iščešljavamo trunje grada, nepopijene bočice votke u pothodniku, prašinu, jedno neprodano vrhnje na štandu pred ženom koja ga ne može baciti pa tu ostaje i onda kada se ostali povuku s pozornice utrinske tržnice. Bojan biciklist, prolaznik, sakupljač marginalija (skupljač vrhnja u procesu sirenja grada) sastavlja kabinete čuda od ostataka ne negirajući i ne kritizirajući rekvizitarij urbane svakodnevice, pomno bilježeći trzaje aktera nakon igre, skupljajući odbačene rekvizite kao gradivni material svoje poezije. Uostalom tako je i naslovljen prvi ciklus U međuvremenu; U. Bojan je pjesnik koji za nas zaviruje u dvorišta u popodnevima, odlazi na rijeku prije nego se povuče magla, razgrće snijeg i izvlači ono što je pokriveno refleksom ignorancije. Stalno u odnosu grubosti i nježnosti, autentičan u poetici nekritiziranja, nježnog poigravanja s ruinama.

Grad mu se raščinjava u zvukovima pa samo izdvajajući onomatopeju možemo pustiti tok Mikroorganizama: pulsirajuće srce partija; prasak slomljenog stakla; pjesma uličnog svirača zvuči kao napjev starozavjetnog proroka/ Kricima, lelecima i jaucima gudi po svim našim skrivenim strunama. Sretni smo jer smo pokoreni.

Duboka nota Bojanove poezije je subwoofer razlomljenih slika do nadrealnog: Seljaci su jedva jedvice izvukli čovjeka bez jedne noge iz gorućeg automobila. Podivljala buktinja presijavala se šarenilom alkoholnih para. Povrativši po grabi u koju se maločas zabio, jednonogi se upoznao sa svojim budućim potomcima, neplaniranima i nepredvidivima.
Makroorganizmi su energizirajuće štivo, postavljeno na čulne dojmove u ritmu pjesnikove manipulacije percepcijom to je uigrani metež dojmova, ne odlazi u refleksivno, on podastire, sugerira, ne objašnjava ni docira, refleksivnost je svedena na rebus u kojemu su u odnos postavljeni divljina, njezino nježno podavanje gradu, njihova prelijevanja, spajanja i pucanja. Što ranije pada noć, to se prije pale svjetla u ovim naseljima – svuda trepću sazviježđa posvećena ljudima umjesto bogovima. Ako ćemo i izvući misao iz ove poezije ona je u formi grafita, ljubavne poruke, slučajnosti koju pročitamo na zidu pothodnika.

Drugi ciklus Doba buba, posvećen Tebi, (ti znaš tko si)
Ova poezija žestoka je balada izgovorena u prostoru granice. Ovdje već govorimo o peziji koja se izgovara u intervalima. U razdaljini, razdvojenosti, razmaku i praznini uporno je pjesnikovo govorenje kao sipanje pijeska na granicama, vremenskim i prostornim. Estetski rekvizitarij Bojana Krištofića simbol je i zadire u mit i drevno utoliko je ova poezija jača i na trenutke distorzirana ljubavlju do pucanja. Bojan Krištofić umače svoje korake u blato ovih prostora i izranja na beton vukući u poeziji ostatke. Marljivi emotivac.

— Staša Aras

 

 

BOJAN KRIŠTOFIĆ (Zagreb, 1987.) je dizajner i pisac, lik. kritičar i kustos. Magistrirao je dizajn vizualnih komunikacija na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2012. Profesionalno je aktivan od 2010. godine. Bio je dugogodišnji član uredništva Zareza, dvotjednika za kulturna i društvena pitanja te je o dizajnu, suvremenoj umjetnosti i vizualnoj kulturi pisao za mnoge hrvatske i regionalne magazine i portale (među kojima prednjače Kulturpunkt i Vizkultura, ali i Novosti, Kontura i dr.), a surađivao je i na emisijama i programima Hrvatske radiotelevizije (Triptih, Jutro na trećem, Pojmovnik postjugoslavenske književnosti, Strip u Hrvatskoj, Transfer…). Sudjelovao je u projektu Criticize This! od 2011. do 2013., namijenjenom edukaciji mladih kritičara u regiji, i bio je nagrađen kao njegov najbolji polaznik u sekciji likovnih umjetnosti. Od 2012. do 2014. stručno se osposobljavao u Hrvatskom dizajnerskom društvu kao asistent voditelja HDD galerije Marka Goluba te je participirao u organizaciji Dana D, međunarodnog festivala dizajna, da bi od 2015. do 2017. bio zaposlen u Superstudiju Croatian Design Superstorea, gdje je bio i član organizacijskog tima festivala Design District Zagreb, za što je skupa s kolegama/icama nagrađen Velikom nagradom HDD-a na Izložbi hrvatskog dizajna 1516. Tijekom rada u Superstudiju profilirao se kao dizajner naslovnica knjiga (ističe se naslovnica romana Kristiana Novaka Ciganin, ali najljepši (Oceanmore 2016.)), a danas kao freelancer surađuje kontinuirano s nakladničkom kućom Fraktura (knjige Amosa Oza, Gorana Ferčeca, Nebojše Lujanovića, Dragana Markovine i dr.)

 

 

 

 

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *