Input your search keywords and press Enter.

IZLOŽBA IRIS LOBAŠ KUKAVIČIĆ – „ODAKLE DOLAZIMO?, ŠTO SMO MI?, KAMO IDEMO?“ 

 

Između vanjskih i unutarnjih vrata od Pila21. lipnja u 21:30 sati otvara se pop-up izložba/multimedijalna instalacija Iris Lobaš Kukavičić – „Odakle dolazimo?, Što smo mi?, Kamo idemo?“. Izložba se može pogledati taj dan do ponoći.

“Multimedijalna ambijentalna instalacija je svojevrsno umjetničko propitivanje kretanja ljudi i stanja prije pandemije te neizvjesnosti i kaotičnosti vremena u kojemu se nalazimo i postavljamo pitanja: Odakle dolazimo?,Što smo mi? i Kamo idemo? Rad je nastajao u protekle dvije godine. Početna ideja i postavljena pitanja, u novonastaloj situaciji, postajala su složenija i rad je potpuno neočekivano dobio novu dimenziju. Animirane skulpture video radom  postavljene u suodnos s glazbom Srđana Berdovića koju izvode japanske perkusionistice na vrlo egzotičnim instrumentima od kamena, stvaraju ambijent inkorporiran u stoljetni kamen Grada. Kako se rad razvijao tako su se dogodile različite suradnje s izvrsnim ljudima koji su uvelike doprinijeli njegovoj realizaciji.” – rekla je Iris Lobaš Kukavičić, autorica izložbe.

Anita Ruso, kustosica o izložbi:

„Dubrovnik je nastao na onom mjestu ovog našeg planeta, na kojem je čovjek, shvativši prirodu oko sebe i prirodu u sebi, ostvario njihov savršen spoj, suprožetost u ljubavi, suradnju koja ne prestaje. Nebo je tu ugledalo svoj upis na zemlji, voda je našla svoju pravu žeđ a plamen svoje lice za vječnu ozarenost; zemlja je otkrila svoj zaštićeni vrt, čovjek svoju mjeru a mjera svoj uzor.“

Luko Paljetak

Postoje mjesta na Zemlji koja imaju svoje karizme. Neke se sile poslože u njihovim dolinama, rijekama, morima i planinama pa im je teško odoljeti. Druga su neka mjesta blagoslovljena ne samo prirodnim uresom već i skladom arhitekture i urbanizma pa u njih mnoštva hodočaste ne bi li se opili ljepotama harmonije. Gomile prolaznika, dionika u vjekovitosti ljepote Dubrovnika, posjećuju ga dugi niz godina baš kao i mnoga druga slična mjesta na Zemlji. Oni su postali dijelom krvne slike Grada. Bez njih je ponekad teško udisati, a s njima ponekad riskiramo kolabirati.

Odakle dolazimo? Što smo mi? Kamo idemo? (D’où Venons Nous / Que Sommes Nous / Où Allons Nous) nije samo najslavnije i najveće djelo slikara Paula Gauguina iz 1897. čiji naslov potječe od njegovog vjeroučitelja, Félix-Antoine-Philibert Dupanloupa, biskupa Orléansa, već je i univerzalno, trajno i beskompromisno pitanje koje se oblikuje u misaonoj dimenziji ljudi kroz dugačku povijest čovječanstva. Dubrovačka vizualna umjetnica Iris Lobaš Kukavičić u svom posljednjem, multimedijskom radu postavlja ista pitanja. Okidač njezinog preispitivanja dolazi od promatranja mase turista koji već godinama ruše rekorde u posjećivanju rodnog joj Grada u kojem živi i stvara. Znaju li gdje su došli? Jesu li zagrebali po površini iznimno bogate kulturne baštine koju posjećuju? Hodaju li bezglavo ili su željni upoznavanja identiteta jedne nove sredine? Kada ćemo napokon stati i razmisliti kakve posjetitelje želimo među zidinama koje su nama povjerenje na čuvanje? Sva se ova pitanja talože već godinama i u trenutku kada nismo znali odgovoriti na njih i odrediti mjeru učinila je to pandemija u naše ime. Tada, u strahu, tjeskobi i neznanju svi se, bez obzira na turiste, zapitkujemo sramežljivo „Odakle smo? Što smo mi? Kamo idemo?“.

Vrijeme retrospekcije koje smo dobili kao dar tijekom karantene 2020. godine potaknulo je Iris da svoje nutarnje polemike izrazi kroz već započet ciklus radova. Koristeći svoj reducirani rukopis izradila je 12 skulptura ljudi oblikovanih u drvu. Čiste plohe bojala je u tonove plave, ljubičaste, roze i sive ostavljajući površine čistima, ne miješajući boje na jednom elementu. U svom minimalističkom pristupu Iris je do kraja pojednostavljenim formama dala dinamiku kroz pokret. Zahvaljujući prepoznatljivim pokretima ljudskog tijela detalji poput ženske torbice, frizure, mobitela kojim se snimaju selfie fotografije, ruku na leđima ili muške beretke postaju jaki označitelji situacija u kojima se ovi prolaznici nalaze. Neki od njih funkcioniraju kao skupina poput Tri kundurice a neki kao parovi poput Staraca i Selfie prizora. Naginju se jedni prema drugima u razgovoru ili se prepuštaju trenutku fotografiranja u gesti razdraganosti i veselja. Umjetnica inzistira na tipiziranosti prikaza kako bi se on mogao što univerzalnije aplicirati i posve poopćiti. Ove skulpture nemaju lica pa tako niti portretne karakteristike. Ono što one imaju jest poza karakteristična i lako poveziva s dokolicom Mediterana ali i znatiželjom turista iz cijelog svijeta.

Zaustavljeni trenutak u njihovom gibanju kroz vrijeme i prostor Iris razbija dodajući novi sloj u svoju umjetničku izvedbu: animacijom skulptura koja se preslikava na zidine Grada umjetnica uspijeva dočarati šušur, nemir, zbrku, gužvu, galamu, ali i posvemašnje ludilo koje zna nastupiti kada Grad poplavi ljudima. U ovom trenutku umjetnica poseže za završnim slojem svoje multimedijske instalacije: kako bi postigla željenu atmosferu Iris uvodi zvuk u instalaciju i to kroz skladbu dubrovačkog skladatelja Srđana Berdovića. Yamato uta / Pjesma Japana isprepliće se s ambijentom Grada od svjetlosti i kamena. Berdović je od nekoliko japanskih dječjih brojalica i japanskih narodnih pjesama postavio predložak i stvorio nit vodilju ove skladbe kojoj dodaje i elemente folklora Grada. Jedinstveni japanski udaraljkaški instrument izrađen od posebnog kamena koji se nalazi jedino na krajnjem sjeveru japanskog otočja ovdje je u dijalogu sa zvukovima dubrovačkog kamenja naslaganog u stoljeća stare fortifikacije. Od samozatajnog pianissimo possibile uvoda do finog krešenda koji postepeno pršti energijom do postizanja fortissimo possibile promatrač je posve prepušten svijetu koji povremeno tone, povremeno pluta a ponekad se i uzdiže. Ovako prezentirana Berdovićeva skladba cijelu instalaciju stavlja na razinu međunarodno prepoznatljivog čina postavljajući tako pitanja iz naziva izložbe uvijek iznova u sferu univerzalnog.

U svijetu koji je nakon iznimne brzine stao pa se lagano ponovno počeo kretati Iris Lobaš Kukavičić svoje skulpture izvodi u javni, urbani prostor, tamo gdje se kreću prolaznici, naši i strani, kako bi ih zaustavila na trenutak i osvijestila im da se nalaze u Gradu koji je u svojoj sintezi trajan u ljepoti i koji bismo trebali milovati i cjelivati kako bi i dalje mirisao na Vječnost koju oslikava.

Fotografije: Katarina Radonić)

Kiti Iveta
PR Savjetnica
PRiredba Studio

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *