Input your search keywords and press Enter.

Zašto ne slavimo 600 godina zabrane trgovine robljem

Potaknut napisom Šest stoljeća hrvatskoga Zakona o robovima novinar Hine Ivo Lučić sastavio je podsjetnik Prije točno 600 godina Dubrovčani su učinili nešto fantastično koji su na samu obljetnicu 27. siječnja 2016. prenijeli mnogi mediji, a novinarka Večernjega lista Dijana Jurasić objavila je prilog u političkom magazinu Obzor od 30. siječnja 2016.[1] Pišući ga, obratila mi se s pitanjima na koja sam joj 26. siječnja 2016. dao donja objašnjenja. Budući da odgovori nisu mogli u cijelosti biti objavljeni u njezinu članku, objavljujem ih ovdje.

Uzroci današnjega nepoznavanja ili ignoriranja zakona iz 1416.

Koji je po Vama razlog da pionirski Zakon o zabrani trgovine robljem nije poznat široj javnosti, a ne samo stručnoj i Dubrovčanima, i da u humanističkim i društvenim znanostima nije opsežnije obrađen, tim više što pokazuje koliko je napredna bila Dubrovačka Republika kad je riječ u ovom dijelu o ljudskim pravima i što je samo po sebi nešto s čime bismo se trebali ponositi kao zemlja jer, eto, nismo u svemu kroz povijest zaostajali, kakav je dojam u javnosti?

Držim da su za taj propust suodgovorni povjesničari, pravnici, sociolozi, teolozi, diplomati, usmjerivači javnoga mnijenja, konzervatori i političari.

Vlasnici medija, urednici i novinari premalo ističu pozitivne vijesti, pa posredno potiču pesimizam i sindrom manje vrijednosti hrvatskoga naroda. A šestota obljetnica ukidanja kupoprodaje ljudi razlog je za zdrav nacionalni ponos, divljenje vlastitim predcima i poticaj da budemo dostojni baštinici njihove ostavštine, da držimo do vlastitoga nasljedstva.

Kao posljedica komunističke propagande da je vjera privatna stvar, u glavama mnogih javnih djelatnika postoji stid, ustručavanje ili nelagoda od bjelodano vjerničkih, točnije judeokršćanskih pobuda, a ne samo državničkih razloga, kojima je zakonodavac 1416. godine obrazložio nužnost prestanka trgovine robljem. Iste misle stoje u osnovi američke Deklaracije o neovisnosti iz 1776., francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789. i članku 1. Sveopće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda iz 1948. Ignoriranje dubrovačkoga Zakona o obustavi prometa robovima može biti dio tzv. političke korektnosti suvremenih moćnika koji niječu judeokršćanske korijene Europe.

Povjesničari su ukidanje trgovine ljudskim bićima uzimali usputno i promatrali češće kao dio gospodarskoga razvitka, a ne kao dio društvene, svjetonazorne, pravne i duhovne svijesti. Neki su htjeli obezvrijediti učinke Zakona iz 1416. navodeći tužne priče prije njega kao da su se zbile nakon njegova stupanja na snagu, a neki relativiziraju vrlo precizne latinske pravne pojmove namjerno izjednačujući položaj roba (latinski servus i sclavus) sa slugom (famulus), poslužiteljem (serviens), čovjekom (homo) i djetićem (puer), odnosno ropkinje (serva i sclava) sa sluškinjom (famula), djevojkom (puella) ili dvorkinjom (ancilla).

Revolucionarna sklonost, kojom su jednim potezom pera 1945. godine ukinuti svi dotadašnji zakoni, stvorila je naraštaje pravnika koji mahom ne cijene i ne poznaju domaću pravnu tradiciju, a k tomu su i pozitivisti koji uređujućim pravilima u pravilu priznaju samo domaća službena glasila na internetu i u tiskanom obliku samo ona iz Beograda i Bruxellesa. Osim toga, bolesna želja za proliferacijom propisa proglašava zastarjelim svaki zakon nakon deset, a kamo li ne nakon šesto godina!

Ovaj je dubrovački zakon na latinskom izvorniku objavljen u Leipzigu 1851., Zagrebu 1882. i 1945., Beču 1899., Bruggeu 1955., Beogradu 1967. i 1984., u Lecceu 1973., u Fribourgu 1998. i na Wikiizvoru 2014.,[2] ali nije sustavno prevođen na žive jezike pa se ni hrvatska diplomacija do danas njime nije hvalila po svijetu.

Teolozi se premalo bave društvom, njegovim previranjima, izvlačenjem starozavjetnih pouka o nastanku političkoga naroda i o razvoju države te naviještanjem dostojanstva ljudske osobe koje je objavio Isus Krist, a s čim je ropstvo nespojivo.

Konzervatori nisu prepoznali duhovnu baštinu toga zakona pa ona još nije zaštićena. Iako u samom Dubrovniku postoje prostori koji bi se fizički mogli povezati s tim zakonom, oni nisu obilježeni, pa ni svi posjetitelji Dubrovnika ne moraju biti s njim suočeni.

Sociolozi i političari tim se zakonom do sada jednostavno nisu udostojali baviti.

Zabrana trgovine robljem u Dubrovniku i cijeloj Hrvatskoj nema svoju ulicu, trg, spomen-ploču, dan ili muzejski postav, a nije sastavni dio nastavnoga plana i programa ni u osnovnoj ni u srednjoj školi. Na razvikanim mjestima zatiranja ljudskih prava iz novijega doba ideologizacija i taborsko svrstavanje uporno priječe istinsko poštovanje žrtava i žal zbog nepravdi koje su im nečovječno nanesene.

Općenito premalo cijenimo višnji dar slobode pa ropstvo ima plodno tlo da se pojavi u novim oblicima.

–> dalje čitajte ovdje!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *