Input your search keywords and press Enter.

Vrijedna rukopisna ostavština Antuna Vučetića donirana dubrovačkim arhivima

Dubrovačke kulturne institucije nedavno su postale bogatije za vrijednu arhivsku građu koja je pripadala povjesničaru, pedagogu i novinaru Antunu Vučetiću (1845.-1931.). Naime, njegovi su nasljednici Državnome arhivu u Dubrovniku i Arhivu Dubrovačke biskupije poklonili rukopisnu ostavštinu i knjižnicu ovoga zaslužnoga dubrovačkoga znanstvenika.

 

Kao jedan od najvažnijih intelektualaca u Dubrovniku krajem 19. i početkom 20. stoljeća s višedesetljetnim predanim radom na znanstvenom i prosvjetnom polju, Antun Vučetić bavio se širokim spektrom tema. Najpoznatiji su njegovi radovi iz dubrovačke povijesti 17. stoljeća, posebice o razdoblju uoči i nakon Velike trešnje 1667. godine kao i knjiga o štovanju svetoga Vlaha u Dubrovniku (Vučetić je bio jedan od najranijih festanjula, 1874.), a značajan je i njegov doprinos u prepisivanju i objavljivanju dubrovačkih arhivskih dokumenata, što je na molbu Franje Račkoga radio za edicije Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Objavio je i čitav niz manjih članaka o pojedinim događajima i osobama iz dubrovačke prošlosti, kao i nekoliko rasprava iz pedagogije. Posebnu važnost njegovome znanstvenome radu daje činjenica da su nastali izvornim istraživanjem dotad uglavnom neobjavljenih arhivskih dokumenata. Vučetić je bio angažiran i u brojnim društvima u Dubrovniku svoga vremena: Dubrovačkome radničkom društvu, Društvu za promicanje interesa Dubrovnika (DUB), dubrovačkoj podružnici Udruženja državnih službenika i namještenika, a bio je i jedan od osnivača i prvi predsjednik Dubrovačkoga učenog društva „Sv. Vlaho“ (1923.) koje je osnovano sa svrhom proučavanja i populariziranja dubrovačke povijesti.

 

Nakon završetka dubrovačke gimnazije koju su tada vodili isusovci (1863.), Antun Vučetić je na sveučilištu u Beču diplomirao je povijest i zemljopis (1867.) te je nakon kraćeg službovanja na gimnaziji u Korčuli i Splitu postao profesorom u dubrovačkoj gimnaziji. Uz osmogodišnji prekid kada je bio pokrajinski školski inspektor u Splitu, ostao je profesor u Dubrovniku sve do umirovljenja 1903. godine. Nakon toga je bio glavni urednik časopisa Srđ (1904.-1908.), najvažnijega dubrovačkoga kulturnog časopisa tog vremena, u kojemu je okupio velik broj suradnika iz raznih krajeva. Nakon Prvoga svjetskoga rata imenovan je prvim direktorom samostalnoga Državnoga arhiva u Dubrovniku (1921.-1924.) koji je tada osnovan kao zasebna ustanova jer je dotad bio u sklopu Kotarskoga poglavarstva. Na toj je funkciji odigrao ključnu ulogu u organizaciji rada i uređenju dubrovačkoga arhiva (koji se tada nalazio u prizemlju Kneževa dvora), posebno nakon povratka arhivskih dokumenata koji su za vrijeme rata bili odneseni u Austriju.

 

Donacija je najvećim dijelom pripala Državnome arhivu u Dubrovniku i sastoji se od knjižnice koja broji skoro 600 knjiga različite tematike, uglavnom iz dubrovačke povijesti i književnosti, zatim većega broja Vučetićevih rukopisa, bilješki, ispisa i fragmenata te sačuvani dio njegove korespondencije i fotografije. Osim autografa njegovih djela, u ostavštini se nalaze i poneki rukopisi drugih autora s kojima je bio u kontaktu, kao i određeni broj izvornih arhivskih dokumenata, uglavnom iz 18. i 19. stoljeća. Arhivu Dubrovačke biskupije poklonjeno je nekoliko rukopisnih i tiskanih molitvenika, zbornika i knjiga vjerskoga sadržaja, kao i nekoliko izvornih arhivskih dokumenata, među kojima se ističu dvije povelje na pergamentu iz 15. i 16. stoljeća. Dubrovačkim muzejima (Kulturno-povijesni muzej) poklonjena je korespondencija s književnikom Ivom Vojnovićem, kako bi obogatila njegov osobni fond koji muzeji čuvaju.

 

Iako je odmah nakon Vučetićeve smrti namjera njegovih nasljednika bila pokloniti njegovu knjižnicu i rukopisnu ostavštinu dubrovačkim ustanovama, ipak je na ostvarenje te zamisli trebalo iz raznih razloga čekati punih 85 godina. Tu je obiteljsku obavezu izvršila Mira Puljizević rođ. Stajić (1930.-2016.), supruga Vučetićevog jedinog unuka Antuna Puljizevića. Iako su većinu života proveli u Novome Sadu, bili su trajno vezani za Dubrovnik, njegove tradicije i njegovu prošlost. Nakon iznenadne smrti njihovog sina jedinca, a potom i smrti supruga Antuna, Mira Puljizević odlučila je sama dovršiti i provesti u djelo taj stari obiteljski naum. Kontaktiravši Državni arhiv u Dubrovniku i Arhiv Dubrovačke biskupije, ostvarena je suradnja i dogovorene su pojedinosti oko predaje donacije. Uz to, treba dodati da su se njezine misli okrenule tome da nekako pomogne i djeci kojoj je uskraćena toplina roditeljskog doma te je novcem od prodaje obiteljske kuće u Lapadu pomogla SOS Dječje selo u Sremskoj Kamenici poklonom tri novosagrađena stana u Novom Sadu štićenicima dječjeg sela koji nakon punoljetnosti napuštaju selo i započinju samostalan život, studiraju ili rade. Tako će ova gospođa, iako nažalost nije doživjela vidjeti svoj naum ostvaren, ostati zapamćena kao dvostruka dobrotvorka koja je obdarila svoja dva najdraža grada u kojima je živjela i koje je voljela.

Državni arhiv u Dubrovniku i Ured za medije Dubrovačke biskupije

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *