Input your search keywords and press Enter.

Vinko Brešan u Dubrovniku

Sve je danas, čini se, postalo kafetarija. Zato je predstava ispred Sponze svojevrsna sabotaža.

Predstava “Kafetarija” (preradba Goldonijeve komedije “La bottega del caffè”) jedan je od najdugovječnijih blockbustera našeg sočnog pučkog teatra.

U režiji Tomislava Radića, na Gundulićevoj poljani, premijerno je na Dubrovačkim ljetnim igrama izvedena 1978. i na repertoaru Igara zadržala se cijelo jedno desetljeće. Ove će godine (premijera 31. srpnja) u dramaturgiji Mire Muhoberac (prema preradbi Frana Čale) i režiji razigranog desperadosa Vinka Brešana nova verzija “Kafetarije” iskušati novi vremenski puls.

Gledali ste kultnu predstavu Tomislava Radića?

– Jesam, ali kad je premijerno izvedena 1978. godine, ja sam bio klinac i mogu samo reći kakav je dojam na mene ostavila. Meni je bilo fascinantno zabavno, sjećam se Izeta Hajdarhodžića, Đure Utješanovića, Miše Martimovića, ali da sad nešto suvislo kažem o tome, ne mogu. Mogu samo govoriti o dojmu koji mi je ostao u glavi.

Što je zapravo okej, naime taj snažan dojam koji je otvoreno dječje srce primilo. Bilo bi gadno da komedija nije zabavna.

– Pa da, vjerojatno je tako.

Kako je došlo do vašeg angažmana? Jeste li odmah pristali, da li vas je hitoidni status prethodne “Kafetarije” možda inhibirao?

– Gledajte, kao filmski redatelj uvijek krećem s nekom vlastitom idejom, s nekom idejom što bih htio raditi, o kojem problemu u Hrvatskoj bih želio otvoriti neko pitanje… U kazalištu nisam takav. Neću reći da sam baš plaćenik, ali na određeni način radim po pozivu. Ja u kazalište ne donosim ideje, nisam došao i rekao “Ja imam ideju kako bih radio ‘Kafetariju’”, nije tako bilo. Mani Gotovac, koja je direktorica dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, pozvala me i rekla da bi mi ponudila da radim “Kafetariju” ove godine u Dubrovniku i ja sam pristao. Nije to moja prva suradnja s Mani. Kad je bila intendantica HNK Ivana plemenitog Zajca u Rijeci, ja sam tamo režirao dvije predstave za Riječke ljetne noći. Jedna je bila “Mirisi, zlato i tamjan” po romanu Slobodana Novaka i to je bilo iznimno uspješno, to je deset godina igralo na Riječkim noćima…

I opet ste prije vas imali jednu ikoničku predstavu “Mirisa”, onu Violićevu.

– Da, tako je… Ali ovo naše je stvarno deset godina igralo i postalo je neki zaštitni znak Riječkih ljetih noći. I druga je predstava bila “Ničiji sin” po tekstu Mate Matišića.

Iako kažete da ste samo “plaćenik” kad radite u kazalištu, ne vjerujem vam baš da je to tako jednostavno. Dakle, je li u pitanju i svojevrsno drukčije punjenje redateljskih baterija nego na filmu?

– Ja jako volim raditi u kazalištu, to me strašno zabavlja. Film me uvelike opterećuje realizmom. Zato što je priroda filma puno veće podražavanje stvarnosti nego što je to u teatru. Teatar je mnogo artificijelniji. Ja u teatru baratam znakovima, a ne realnim elementima, tako da me u teatru jako zabavlja rješavati neke probleme pomoću teatarskih znakova.

Radite predstavu ispred Sponze. Da budem iskren, nije mi jasno kada imate probe, kada je to pobogu Stradun čist od turista?

– Ne, toga nema. Nikad nije čist, ha, ha, ha… Uvijek je tu neka određena buka. Mi probamo od ponoći pa do četiri ujutro i tada je malo mirnije, ali nikad nije mirno. Ali, ja sam filmski redatelj i naučio sam raditi na cesti. I ovi glumci su puno radili na filmu i oni znaju da je to napor. To naprosto iziskuje posebnu koncentraciju za takvu vrstu rada i borimo se… Neku večer jedan ekshibicionist se skinuo gol i protrčao po našoj sceni.

I niste ga angažirali za predstavu?

– Rekao sam inspicijentu da ga je prerano pustio, ha, ha… Da bi bilo bolje da je uletio u slijedećoj sceni.

Sedamdesete, u koje locirate današnju “Kafetariju”, osim što su hommage Radićevoj predstavi, računaju li i na jaku nostalgiju jednog ipak zlatnog doba?

– To, naravno, jest hommage Žirinoj predstavi koja je nastala sedamdesetih, ali je i hommage na određeni način sedamdesetima kao takvim. Jer, to je bilo vrijeme kreativnosti, kad su ljudi imali hrabrosti istraživati u umjetnosti. To je vrijeme Zagrebačke škole crtanog filma, vrijeme velike kreativnosti. Dakle, na određeni način ova predstava će i biti izraz nostalgije prema tim vremenima.

Mislite da nam te hrabrosti danas nedostaje?

– Naprosto činjenice govore da ovo vrijeme možda ne stvara tako značajna i jaka djela kakva su se stvarala sedamdesetih. Mate Matišić se bavi glazbom u ovoj predstavi, uzeo je glazbu iz sedamdesetih, prepjevao je te pjesme, ali ta glazba je toliko preživjela da pripada na određeni način i našem vremenu danas. Naša predstava će praktički biti mjuzikl, imamo dvadesetak songova…

To bi mogla biti i kopča za nekog stranog gledatelja ako iz turističkog stampeda zaluta na predstavu?

– U principu bi strani gledatelj mogao osjetiti glazbu, neće prepoznati tekst jer je Mate prepjevao tekst da bude vezan za našu priču, ali glazbu bi mogao prepoznati.

Birtija, krčma kao medij, je li danas ipak hendikepiran u odnosu na druge medije ili ima tu još dosta mesa?

– Pitanje je što danas jest kafetarija? Ne čini li vam se da smo danas sve pretvorili u kafetarije, pa i sama predstava ispred Sponze je zato svojevrsna sabotaža, zar ne?

Kakvu konkretno tražite glumačku ekspresiju koja tu mora biti ubitačni generator?

– Budući da smo ušli u sferu mjuzikla, onda je sve mnogo artificijelnije i stiliziranije nego što bi to bilo recimo na filmu. Također i kod glumaca tražim u njihovom izričaju da pronađu teatarske znakove koji će otvoriti emociju i pronaći pravu atmosferu koja čini jedan sklad u tako suludoj priči.

Nadate se dugom životu i ove predstave?

– To se uvijek svi nadaju. Za početak se nadam da će predstava uspjeti, a o dugovječnosti, o tom potom.

Jeste li potpisali za tantijeme?

– Ma, nisam, to mi ni na filmu ne uspijeva…

AUTOR: Davor Špišić
foto: Nikša Duper
jutarnji.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *