Input your search keywords and press Enter.

Iako započinje Misom večere Gospodnje ili Posljednje večere, Sveto trodnevlje uključuje Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs. U ta tri dana zbilo se pravo malo bogatstvo naše duhovne baštine koja prati liturgijski kontekst Kristove muke i uskrsnuća.

Na Veliki četvrtak u crkvama se održavao obred pranja nogu u spomen na Isusov čin. Toga dana crkvena zvona su se vezivala te su ostajala zavezana sve do Velike subote ili Glorije, kada bi se „driješila“. Brojne pobožne žene, a i pokoji muškarac, od toga su trenutka započinjali svoj post na kruhu i vodi. Post je trajao sve do „Glorije“, pa se i nazivao glorijanje ili idemo glorijat. Umjesto zvonima, obredi su se od tada najavljivalivelikim čegrtaljkama, „škrebetaljkama, „čegrtušama“ ili „zvrčokama“.

Već prije samog Velikog četvrtka počinjale su pripreme za postavljanje i uređenje Kristova groba, „Božjeg greba“ ili„Pokopanja“. Postavljala su ga crkvena bratstva, uz pomoć žena i časnih sestara te koordinaciju župnika. Posebna pažnja posvećivala se ukrašavanju cvijećem, često bijelih i žutih boja, poput miholjica (šeboja), bogiša ili irisa (perunika), kala, lijera (ljiljana), narcisa, lula (sunovrata), carevića (zumbula),  đurđica i jorgovana. No, osim cvijećem, ponegdje se „Pokopanje“ kitilo i proklijanom pšenicom, lećom ili grahom,posijanim u malene glinene posude. Takav običaj „kićenja Pokopanja“ bio je i u Konavlima. Još u vrijeme korizme ili pak na blagdan Gospe Luncijate žene su u malene posude sijale pšenicu i leću, a ponegdje i grah. Posijano bi zatim stavljale pod drveni žetak u vinici i pomalo „kvasile“. Zbog topline, vlage i mraka, klice su nicale u prekrasne bijele izdanke kojima se ukrašavao grob. Uz proklijalo sjemenje postavljala se i čaša s luminom. Običaj ukrašavanjaPokopanja proklijalilim mladicama, kao i sijanje pšenice na svetu Barbaru ili Luciju, vezuje se uz drevne pretkršćanskeprakse sijanja kultnih vrtića posvećenih božanstvima,  a odnosilo se na početak nove agrarne godine, o čemu je u svom doktoratu „Kultni vrtići i njihov etnološki okvir“, pisao etnolog dr.sc. Vitomir Belaj.

Posebno lijepa uprizorenja „Pokopanja bila su u župnim crkvama, a među brojnima svojom ljepotom se ističe Kristov grob u crkvi svetog Nikole u Cavtatu, oslikana diorama poznatog hrvatskog slikara Vlaha Bukovca s kraja 19. stoljeća. Prikaz je to Golgote sa stjenovitim reljefom u kojega je slikar dao skriveno utisnuti i svoje lice kako bi bio bliže Raspetome.

Ispred samog groba stoje četvorica rimskih vojnika koji ga čuvaju. Posebnost dalmatinskih krajeva je i čuvanje Kristova groba koje održavaju muškarci stražari tzv. „žudije, njih 12sa zapovjednikom judom. U našoj županiji najpoznatije sužudije iz Župe svetog Ilije u Metkoviću osnovane 1857. kada je Ante Golušić taj običaj u Metković donio iz Loreta. Osim metkovskih, poznate su još i Vidonjske iz Vida koje djeluju od 1935. godine. Nekada su u pojedinim mjestima žudije,umjesto rimskih odijela, nosile mornarske monture. Drugdje su pak stražu oko Kristova groba čuvali lovci, vatrogasci iličlanovi bratstva odjeveni u svoje uniforme ili pak u svečanaodijela.

Glavno obilježje Velikog petka je pjevana Muka Gospodinovate procesija uz iluminaciju i svijeće. Procesija uobičajeno prolazi ulicama mjesta, a prozori i balkoni se ukrašavaju svečanim vezenim stolnjacima s raspećem ili svetačkom slikom, luminom ili svijećom te grančicom palme, masline ili kojega cvijeta. Posebnost Velikog petka u Trpnju na poluotoku Pelješcu je križni put – nošenje križa tvz. brkačića, jednog od bratima bratovštine Gospe od Karmela, koji ide u procesiji po mjestu. Identitet pokajnika brkačića uvijek je skriven, pa odjeven u dugu bijelu halju s kukuljicom nosi teški križ čija je šupljina ispunjena ciglama onoliko koliko može ponijeti.

Posebnost Velikog petka su i napjevi poput Gospina plača i Puče moj, s lokalnim osobitostima. U Janjini se, kao i u nekim drugim mjestima na dubrovačkom području, pjevajuJeremijine tužaljke ili lamentacije koje se u lokalnom govoru nazivaju Štenja. U Stonu pjevaju pjesmu Pomiluj me Bože. Pored pjesama Velikog petka, vrijedno je istaknuti i uskrsnu posljednicu ili sekvenciju Svetilištu vazmenome, tip crkvene pjesme iz srednjeg vijeka koja se u dubrovačkom kraju pjeva na Uskrs. Naročito je lijepo izvode u Majkovima u Dubrovačkom primorju te u Čilipima u Konavlima.

Veliki petak bio je dan posta i nemrsa. Spremale su se priganice, riba i kupus, a vjerovalo se da se mora popiti i čaša crnoga vina u znak Kristove žrtve, pa će se time obnoviti krv u tijelu. Govorilo se„Koliko popiješ vina, toliko će se pretvoriti u krv!. Počevši od velikog četvrtka, a naročito od petka, zemlja se nije obrađivala jer se vjerovalo da Isusovo tijelo leži u zemlji.

Na Veliku subotu, na misi u deset sati, zvona su se razvezivala, „driješila. Taj se simbolički čin reflektirao u velikom mnoštvu pučkih praksi i vjerovanja. U Konavlima su majke na sam zvuk zvona Glorije svojoj dječici odriješivale povoje te bi ona slobodno mahala nogama. Majke bi ih prihvatile objema rukama ispod pazuha te ih stale premetati po postelji kako bi se što prije odvikla od pelena i prohodala. U Trnovici su vjerovali da će sa razvezivanjem zvona na Glorijunestati i sva bolest i zlo. Nad unaprijed pripremljenim kadinom s hladnom vodom  i cvijećem umivali bi se i zazivali zaštitu riječima – „Sveti Srđu ne daj na me grđu! ili „Sveti Srđu digni s mene rđu!“. Drugdje u Dubrovačkom primorjudjevojke su, pored ostalog cvijeća (tratinčica, ljubičica, maslačaka, miholjica, šumarica), kišale najviše crvenogacvijeća jer su vjerovale da će im od toga lice biti rumenije i ljepše, a starci su se umivali u nadi da će se pomladiti i bolje vidjeti.

Velika subota nazivala se i Bijela subota upravo zbog umivanja lica, ali i pranja i pripremanja odjeće za sutradan. Iako prevladava opće mišljenje da se umivanje u cvijeću vrši na Cvijetnicu, nekada je to bila praksa Velike subote. Svi koji su „glorijali“ svoj su post tada završavali, a hrana se u „kopicama“, „koficama“, „košićima“ ili „krtolićima“ nosila na blagoslov. Na blagoslov su se nosili „pogačica“ s jajem, „teharica“, pinca ili „fogaca“, jaja, malo soli, bobica, slanić ili druge sočivice, sir, šibice, bočica s vodom. U Konavlima su uz to dodavali i sjeme dudovog svilca, koje se nekada blagoslivljalo na Gospu Luncijatu, a u Dubrovačkom primorju stavljali su i malo praha i olova, baruta i sačme, koji su im služili da pucanjem tjeraju i ubijaju negromante koji u oblacima uzrokuju grad, barašku i oluju. Na Veliku subotu navečer slijedilo je Uskrsno bdijenje i „blagoslov ognja“. Tijekom subote domaćice su pospremale kuću i čistile ognjište od prljavštine prije nego bi se unijela nova vatra. Vatra, oganj palio se od hrekova loze, najčešće ispred crkve, a svakidomaćin bi donio jednu grančicu zapaljene loze u svoj dom.Od hrane se na Veliku subotu i sutra za Uskrs spremao por (poriluk) s moraćom (komoračem) i zelenom menestrom (kupusom), uz bijele pečenice,  svinjsku glavu, plućanice, a ponegdje se kuhala i kokoš. Mastila su se ili pengala jaja. Nekada u broću, šipkovoj ili jabukovoj kori, jasenovoj ili hrastovoj kori ili pak u lučini, ljuskama od luka. Kasnije, početkom 20. stoljeća, jaja su se mastila u varzilu, boji od crvenog brazilskog drveta, dok se krajem 1. polovice 20. st. počinju koristi i „kartele“, anilinske boje za tekstil. Pengalo se batik tehnikom uz pomoć vrućeg pčelinjeg voska „batočkom“, „baturačom“ ubodenom u grančicu, travom „skrašnjicom“ ili travom „dijamanat“, „sijerkom“, a pisalo se i crtalo perom i„penicom“. Motivi su bili paunovo pero, sunce, zvrk,ptica, cvijet, klas žito, križić, grančica, zvjezdica, pomica, na srce, leptir, kolo, pas, grozd. Jaja koja se nisu pengala, već smo bojala, nazivala su se kaluđeri. Kuće koje su bile u koroti kuhana su jaja ostavljala bijelima. Svoja pengana jaja s ljubavnim porukama djevojke su darivale mladićima, a nevjeste svome mužu. U Dubrovačkom primorju je majka nevjete koja se tu godinu udala morala je pripremiti veću količinu penganih jaja koje je njezina kćer djelila svim sudionicima svadbe. Tako je dvanaest penganih jaja darivala kumu, a po šest svakome od svata.

Na sam blagdan, nakon povratka sa uskršnje mise, slijedio je svečani ručak. Na stolu je obično stajala uskrsna pogača, fogaca ili teharica. U Dubrovačkom primorju djeca su se darivala s jajima i igrala igre poput, „bidenja“ „biđenja“, iskušavanja čvrstoće jaja zubima, „tucanja“, „valje“, i „na gađanja“. Domaćini i ukućani posjećivali su jedni druge i tomsi prigodom čestitali: „Nazdravje ti Uskrs“, „Nazdravje ti Skrsenje i šarena jaja!“, „Čestito ti crljena jaja i zelena trava! Bog ti do svako dobro!“.

 

 

Dubrovački muzeji

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *