Input your search keywords and press Enter.

Serija Domagoja Burića o Dubrovačkoj Republici

Republika je suzbijala vlastohleplje i brinula se o kurvama

Za razliku od ‘Hrvatskih kraljeva’ koji su se bavili ezoteričnim i neistražljivim razdobljem našega srednjovjekovlja, nova serija bavi se nečim što je atraktivnije: svakodnevicom starog Dubrovnika.

Za mene je ovo po mnogo čemu bolja serija od “Hrvatskih kraljeva” – uvjeren je Božidar Domagoj Burić uoči emitiranja posljednje šeste epizode “Republike” večeras na prvom programu HRT-a. Snimao ju je skoro dvije godine s većim dijelom ekipe koja je radila i na “Kraljevima”, no sada su imali puno više iskustva. Bez toga teško da bi mogli realizirati oko 130 igranih scena i putovati od Sjeverne Irske do Ankare kako bi dočarali povijest Dubrovačke republike, koja je definitivno prestala postojati nakon Bečkog kongresa 1815. Dotad je bila neka vrsta fenomena, državica koja je stoljećima balansirala između Venecije, Vatikana, ugarskog, otomanskog i austrijskog carstva, imala konzularna predstavništva u svim važnijim političkim središtima, a pod njezinom zastavom u 16. stoljeću plovilo je oko 500 brodova od kojih su neki rijetko kad pristajali u samom Dubrovniku.

Pa dok je u “Hrvatskim kraljevima” morao evocirati povijest na osnovu vrlo skromnih izvora, u “Republici” je imao problem što selektirati od uistinu obimne građe. Mudra mu je odluka bila da u prvoj epizodi sažme politička zbivanja i zatim se posveti onome što zanima puno širi krug gledatelja, dubrovačkoj svakodnevici, njezinim najpoznatijim ličnostima i finesama vladanja, krajnje netipičnim za tadašnje europske prilike.

Tajno glasanje

Već sama činjenica da je mandat dubrovačkog kneza iznosio samo mjesec dana – kako tvrdi Burić – jedinstvena je u svjetskoj povijesti, a osobito je uzbudljiv bio izborni sistem uz pomoć kuglica koji je pojedincima jamčio da nitko neće doznati njihov osobni odabir, usprkos tome što su svi vidjeli da su pristupili glasačkim kutijama. Da nije te podozrivosti prema moćnicima koji bi rado produžili svoj mandat, republika vjerojatno ne bi opstala: kad-tad bi se morala definitivno prikloniti Carigradu, Veneciji, Beču ili Vatikanu, Francuskoj ili Španjolskoj, što bi bio njezin kraj, dok je ovako uspješno igrala na nekoliko razboja, mijenjajući samo vrhovnog pokrovitelja.

Strah od moći prerastao je gotovo u paranoju. Marin Gučetić lobirao je za Dubrovnik kod Ludovika Anžuvinca i izborio mu samostalnost Višegradskim ugovorom, da bi od kuće dobio samo prijekore: zašto bilo što poduzima na svoju ruku i vuče poteze za koje nije dobio odobrenje vrha Republike? Nikolica Bunić znao je da ide u smrt kada su ga poslali u diplomatsku misiju, umro je u otomanskom zatvoru, a njegov Dubrovnik mu se nije odužio ni primjerenim spomenikom. Ruđer Bošković – po Buriću možda najveći hrvatski znanstvenik – rado je priman u Milanu i Londonu, na kući u Parizu u kojoj je živio i umro 70-ih godina 18. stoljeća stavljena je prigodna ploča, a u Republici se moralo nekoliko puta glasovati da bi se odlučilo gdje će ga ovjekovječiti i da to ne bude na suviše javnom mjestu.

Nesumnjivo, izbor teme je ovaj put bio puno efektniji nego u slučaju “Hrvatskih kraljeva”: naš rani srednji vijek čak je i za upućene povjesničare čista ezoterija, no za Dubrovnik su svi čuli, ali ne i za njegove socijalne pikanterije. Malo je tko znao da je tamo država potpomagala javne kuće, mjesta koja su posjećivali ne samo stranci nego i domaći, te da su prostitutke dobivale neku vrstu mirovine: kada bi se povukle iz toga poziva, udavali bi ih za starije Dubrovčane i tako riješili zebnje da ne završe na ulici. Manje-više svaka epizoda “Republike” počinje detaljem koji se zatim proširuje u puno veću sliku i opet usitnjava.

Naturščici Dubrovčani

U “Hrvatskim kraljevima” ima puno igranih scena, ali je u njima jedva bilo dijaloga, budući da se nije znalo kako su ti ljudi govorili, međutim, u “Republici” ih ima napretek. Burić se i dalje odrekao usluga profesionalnih glumaca, smatrao je da bi oni odvlačili pažnju i radije se nastavio oslanjati na neprofesionalce. U prethodnoj je seriji shvatio tko se od njegove ekipe i statista zna ponašati pred kamerama i angažirao ih za pojedine prizore. S ponekom iznimkom: njegova supruga Jasna Burić, koju je upoznao kada se zaposlio na televiziji, igra Anicu Bošković, sestru Ruđera Boškovića, s njom ima dosta kadrova, no ona je svojedobno bila na rubu ozbiljne glumačke karijere, pa je čak igrala i u ZeKaeM-u.

Burić je odrastao u Dubrovniku (rođen je, istina, u Zagrebu), napustio ga je 1992., kada je otišao na studij povijesti i arheologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Njegov profesor dr. Ivica Prlender, specijalist za dubrovačku povijest i bivši intendant Dubrovačkih ljetnih igara, bio mu je glavni savjetnik koga angažirati za komentatore: uz njega (lako ste ga upamtili po dugoj kosi, leptir mašni i žutim kožnim hlačama), svakako je najdojmljiviji Robin Harris, autor poznate knjige “Povijest Dubrovnika”, svojedobno pisac govora za Margaret Thatcher i dosta zaslužan za njezin prohrvatski stav u razdoblju Domovinskog rata: povjesničar se toliko vezao za ove krajeve da je upravo kupio stan u Zagrebu i namjerava se ovamo stalno preseliti.

“Republika” izgleda izvrsno zahvaljujući naglašenom koloritu i nenametljivim kompjutorskim efektima (“iz holivudskih filmova sam naučio da je CGI najefektniji kad ga se suviše ne gura u prvi plan”), Burić se ne bez razloga hvali da je njegov majstor rasvjete Željko Vrščak radio na “Gladijatoru” i “Padu crnog jastreba”, ali zahvalan je čitavoj ekipi, bez čijeg entuzijazma ne bi realizirao mnogo toga, a ponajprije zahtjevnu scenu Mohačke bitke, snimljenu po kiši i u blatu kod Ivanića.

Umijeće pripovjedanja

Obožava povijesne filmove Ridleyja Scotta, no umijeće pripovijedanja naučio je ipak od Stevena Spielberga: “Prigovarali su mi da imam sporu montažu, no možda niste zamijetili, u uvodnim scenama ‘Spašavanja vojnika Ryana’ Spielberg ima vrlo duge kadrove i razigrava ih različitim zbivanjima unutar scene. Nisam imao novca da napravim ništa slično, ali to mi je nedosegnuti uzor”.

Najveća pohvala? “Komplimenti nekolicine hrvatskih redatelja, i to onih koji u struci uživaju najveći ugled. Više od toga mi ne treba.”

AUTOR:
Nenad Polimac
jutarnji.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *