Input your search keywords and press Enter.

Selektivni nacionalni ponos

Prvo da razjasnim jednu stvar: sport i sve oko sporta uopće me ne zanima. Volim samo čut rezultat kad se radi o našoj reprezentaciji ili lokalnim ekipama. Volim čut da su naši ljudi uspješni u bilo kojem sportu.

Svu onu pompu koja prati nogomet i dalje ne razumijem, ali naučila sam tolerirat. Kad to ljude veseli – onda neka tako bude, makni se, ne smetaj i šuti. Naučila sam trpit da kad je neka važna utakmica, gradske ulice izgledaju ko vašar – jer svaki ugostiteljski objekt ima svoju viziju kako što više nacionalnih simbola istaknuti na što manjem prostoru, tj. prostoru koji pripada tom objektu. Najvažnija stvar je izbaciti na ulicu najveći mogući TV koji postoji trenutno na tržištu i odvrnuti glasnoću na najjače, pa nek plače susjedstvo… ko da je važno u to vrijeme je li u susjedstvu živi koja beba, staro ili bolesno čejade! Nego eto sve nas je u Gradu manje, pa i manje onih koji bi se mogli žalit… I tako svako nogometno prvenstvo, olimpijadu, važniju domaću utakmicu otrpiš galamu, psovke, deranje, ispijanje hektolitara pive (pa smrdi cijela ulica po alkoholu) i sve što uz navijanje kod nas ide. Raja sretna a ugostitelji trljaju ruke i to je to!

Neki dan idem kroz svoju ulicu, kad ono svih 5 objekata maksimalno okičeno. Ja sva zbunjena priđem konobaru i pitam oli je opet kakav nogomet u pitanju, nisam čula da ima išta – a on će meni: ‘Pa susjeda kako ne znate, danas igra Čilić! Danas branimo nacionalni ponos!’ – a dobro, kažem ja – sad smo počeli i tenis pratit. No dobro branili smo i taj dan nacionalni ponos.

I onda dođe na red svjetsko prvenstvo u vaterpolu. Igrali naši super jednu utakmicu, pa drugu – a u ulici muk. Dođe famozna utakmica protiv Srbije – a u ulici muk. Čak sam i ja okrenula program na zadnjih par minuta koji su stvarno bili dramatični. Kad je sudac označio kraj utakmice sa Straduna se začuo takav grupni uzvik oduševljenja, da si se morao naježit od sreće i ponosa – eto ipak se netko još u Gradu brine za ‘obranu nacionalnog ponosa’. Kontam u sebi, ajde moja ulica je propustila potapanje Srba, ali sigurno će pratiti finale, jer to je ipak prvenstvo svijeta.
Dođe tako i taj važni dan a u mojoj ulici opet muk. Potopimo mi Mađare, a u mojoj ulici muk! Histerija na Stradunu – lijepo je čujem iz svog dnevnog boravka, a u mojoj ulici tek redovni ljetnji restoranski žamor….
Ujutro nisam izdržala i siđem do onog istog konobara i pitam ga za obranu njegovog nacionalnog ponosa: ‘A susjeda morali smo radit, sezona je, gužva je….’ – a ko da ti nije bila kad je Čilić igro??? Ne razumijem taj selektivni nacionalni ponos! Zar nije svaki sport jednako važan kad se igra za svoju državu? Zar vaterpolo nije jednako važan kao i nogomet?
Našima je to drugi naslov u povijesti (točno 10 godina nakon Melbournea 2007. kada su u finalu također svladali Mađarsku). Ovo je šesta uzastopna medalja za Hrvatsku na svjetskim prvenstvima. Zar to nije važno??? Pa ovo je za Grad važnije od nekog nogometa – pa reprezentaciju čini čak 8 Jugaša!! Ovo je pobjeda Juga i pobjeda Dubrovnika za koju je čuo cijeli svijet – ali ne i moja ulica….

Marija Šteta,

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *