Input your search keywords and press Enter.

Sandra Sambrailo, volonterka i aktivistica

– Živim na mjestu bezuvjetne ljubavi!

O životinjama bih mogla ispisati puno stranica, o sebi tek nekoliko redaka. Volim životinje, ali ih prije svega poštujem. Poštujem njihovu različitost i njihovo pravo na život. Svaki put kad pomognem životinji, kao da sam pomogla samoj sebi. Osjećaj ispunjenosti i te neizrečene, ali i te kako prisutne zahvalnosti koju mi pružaju, nezamjenjiv je i poseban – skromno kaže Sandra Sambrailo, volonterka i neumorna aktivistica Društva za zaštitu životinja Dubrovnik koja stalnu adresu ima – u psećem i mačjem utočištu na brdu Žarkovici na domak Grada.

Na uzvisini ona živi skoro dvadeset i četiri sata dnevno, po kiši, buri, temperaturama koje idu od minusa zimi do plus četrdeset ljeti.

Panoramski pogled na staru gradsku luku sa Žarkovice je veličanstven, a za stalnu se zvučnu kulisu lavežom i cviljenjem brinu Sandrini prijatelji, njih tristotinjak. Lajali su oni u zboru i za našeg posjeta Žarkovici, gdje već trinaestu godinu u prostoru ograđenom žicom, pod vedrim i oblačnim nebom, žive napušteni dubrovački psi. Pridjev napušteni treba uzeti s ogromnom rezervom jer dok je Sandre i sestre joj Anice, kučki iz pribježišta su sve samo ne beskućnici.

A počelo je davno, kad je u poratnom vremenu Dubrovnikom vladala “kučja anarhija”:

– Tada su gradska i prigradska naselja bila prepuna pasa lutalica koji su se skupljali u čopore i izazivali strah kod ljudi. Otvoren je šinteraj koji ne samo da zbog kapaciteta i načina rada nije riješio problem nego je bio i nezakonito i krajnje nehumano rješenje. Nizom kampanja ukazivali smo na nepravilnosti u radu šinteraja, srčano se borili i uspjeli ga zatvoriti. Preostale pse smo sklonili i udomljavali, a sugrađani su nas stalno pozivali da sklonimo one koji su bili na ulicama. Radili smo danonoćno, spašavali ljude od pasa i pse od ljudi – prisjeća se Sandra prvobitnog angažmana koji je u kolovozu 2004. godine rezultirao dogovorom s Gradom Dubrovnikom kojim su volonteri uredili napušten i devastiran prostor na Žarkovici.

Sandra i njezina sestra Anica uložile su maksimalne napore da lutalicama osiguraju dostojan dom. Zbog toga je Dubrovnik danas među rijetkim gradovima bez pasa lutalica. Zauzimanjem volontera dosad je više od tisuću životinja našlo topli dom od Hrvatske pa sve do Amerike.

– Prodale smo svoje braniteljske dionice, digle kredite koje i danas otplaćujemo i krenule u otvaranje jedinog azila u Dubrovačko-neretavnskoj županiji i široj regiji. S timom nesebičnih i vrijednih ljudi stvorili smo azil na Žarkovici koji i danas živi i traje. Teško je u malo riječi opisati koliko je znoja, krvi i suza uloženo u Žarkovicu. I koliko je nepravdi i bola naneseno i životinjama i volonterima. No, radije pamtim smijeh, optimizam, zajedništvo i prijateljstvo koje briše sve grubosti i zlobe ljudi – kaže uvijek vedra Sandra koja od te 2004. godine čeka ostvarenje obećanja o izgradnji dubrovačkog azila za napuštene životinje.

Nekako u to vrijeme napravljen je projekt stalnog azila koji i danas leži odbačen u nekoj škrabici gradske uprave, no Sandra i ekipa sa Žarkovice ne prestaju maštati o priznanju za svoj trud i žrtvu – pritom, dakako, ne misli ni na povelju ni na novčanu nagradu, već na premiju u vidu izgradnje prikladnog novog azila.

– Znate, Žarkovica jest dom za životinje, ali i njihova usputna stanica, jer je krajnji cilj udomljenje. Više od dvije tisuće životinja udomljeno je proteklih godina, Susrećem ih s novim vlasnicima danas po ulicama grada, vidim sreću u porukama udomitelja koji znaju koliko mi, makar više nisu sa mnom, sve te njuškice i dalje znače. U prvim godinama rada azila veliku pomoć su nam pružali novinari koji su objavama predstavljali pse i mačke za udomljenje i pričali priče o akcijama spašavanja divljih životinja iz prirode… ptica, činčila, vjeverica, dupina, konja, magaraca… Širili su tako pozitivu i rušili predrasude. Danas je Facebook najmoćnije sredstvo oglašavanja. Naša Facebook grupa nosi naziv udruge, Društvo za zaštitu životinja Dubrovnik i jedina je službena stranica udruge na kojoj se mogu vidjeti sve akcije udruge. Upravo je u izradi i web stranica kojom se želimo približiti ljudima koji nisu fb članovi. Imamo puno akcija i predivnih životinja koje će osvojiti srca ljudi. Još kad ih upoznaju, susretnu njihove poglede, dodirnu ih i osjete njihovu toplinu! E, tad se jednostavno mora dogoditi ljubav i udomljenje – entuzijastična je Sandra koja Žarkovicu naziva mjestom bezuvjetne ljubavi:

– Ovo je dom, a volonteri su obitelj. Psi imaju svoje mjesto za odmor, hranjenje, igru… Imaju svoje prijatelje. I svaki ima svoje ime. Nauče oni sve brzo, a posebno kad ih čeka nagrada. Problem nastaje kad imamo dvijeNere ili tri Flokija, pa se na poziv svi zalete. Njihov život jest azilski, uvjeti su teški na vrhu brda kad grmi ili puše. Kućice su trošne, kontejneri ruzinavi, ali nikada ni jedan pas nije bio podvijena repa, nesretan i željan bijega. Njihovo dobro stanje potvrđuju i nalazi veterinarske inspekcije. Azil nije registriran jer nema struje, tekuće vode i drugih pogodnosti. Takav možda nije ugodan ljudskom oku, ali životinje su sretne i zdrave, pa ne vidim razlog za bilo kakve premještaje, krađe ili njihovo odvođenje u šinteraje – smatra naša sugovornica koja od početka godine ima i novi neobičan “uredski prostor”. Zahvaljujući Dubrovčaninu Bracu Elezoviću i prijateljima prvih dana siječnja kao zakasnjeli božićni dar na Žarkovicu je dopremljena kamp-kućica za administrativne i druge potrebe životinjskog utočišta:

– Da, kamp-kućica je pobrala puno osmijeha. I moj, također! Sad imam mjesto gdje ću se ugrijati u hladnim noćima, a toplinu mi je više donijela humana i solidarna gesta ljudi, posebno mojih branitelja. Naša udruga je volonterska i neprofitna. Svaku kunu trošimo na osnovne stvari, hranu, veterinarske troškove, liječenje i spašavanje životinja na ulicama i u prirodi, pa mi se ulog u moj komod na Žarkovici uvijek čini kao luksuz. Da mi je netko dao solde da je sama kupim, slagala bih da ih sad nitko ne prodaje i kupila bih drvo za pseće i mačje kućice, ili za hranu i sl.. Ovako, kad je stigla, sretna sam. Tih dana sam izgovorila nebrojeno puta hvala svim ljudima koji su čuli apel i odazvali se i donirali novac za radnike koji će pomoći u azilu: deke, hranu i sl.. Dok god imamo suosjećajne ljude oko sebe, znam da ćemo preživjeti i izdržati i najteže trenutke – ističe Sandra i otkriva nam da kučki i mačke nisu jedini stanari Žarkovice:

– Priče o drugim životinjama o kojima volonteri brinu manje su medijski prisutne, a ima ih stvarno puno. Naše prvo vatreno krštenje bilo je prije petnaest godina u akciji spašavanja činčila puštenih iz kaveza zbog gubitka tržišta krzna. Više od stotinu tih divnih životinja iz podruma stambene zgrade izbacili su na plažu u Platu. Većina ih nije preživjela do našeg dolaska. Bio je to stravičan prizor. Preživjele činčile smo najprije zbrinuli u nas doma, a onda ih sretno udomili. Zato nas posebno raduje odluka ministra poljoprivredeTomislava Tolušića o zabrani uzgoja činčila. Osim činčila, spašavali smo i morske kornjače, galebove, zečeve, sove, čiope, tovare, konje, dupine… Mnoge smo othranili na ćuću jer su, zbog ljudske nebrige, ostali bez svoje obitelji, a one ranjene životinje smo liječili i vraćali u prirodu. U tim akcijama, podrška sugrađana, članova HGSS-a, vatrogasaca i dr. Emilija Menđušića iz Sokolarskog centra u Šibeniku bila je neprocjenjiva – govori nam Sandra, dobitnica Godišnje nagrade Grada Dubrovnika za volontera “Vlaho Brangjolica” za 2015. godinu na prijedlog Vijeća civilnog društva Grada Dubrovnika.

Sandra je krajem 2016. godine osvojila i nominaciju za Nagradu “Josipa pl. Vancaš – dobrotvorka godine” koju Zaklada “Zamah” dodjeljuje ženama filantropkinjama, istaknutima po volonterskom angažmanu.

Što su za vas nagrade?

– Nagrade su uvijek potvrda da je netko prepoznao trud i vidio rezultate vašega rada. Sve su nagrade vrijedne, ali svaka koja nosi moje ime, samo je djelićem moja zasluga. Bez tima volontera i svih ljudi uključenih u djelovanje udruge, nagrade ne bi bilo. O mojoj obitelji, starijoj sestri vodilji i borcu koja samozatajno i rame uz rame vodi bitke da i ne govorim. I o mojim roditeljima koji ugošćuju naše volontere iz cijelog svijeta kao svoju djecu, pomažu nam i hrabro podnose sve napade i brige koje im doma donosimo – ističe Sandra Sambrailo koja ne može zamisliti život – bez suživota sa životinjama:

– Odustati od životinja, okrenuti im leđa – nezamislivo mi je. Pomoći bilo kome u nevolji, također. Kad zastanem, pokleknem i kad me slome tuga ili nepravda, kad me izdaju lažni prijatelji i udare neprijatelji, znam da uvijek ima onih ljudi koji će me dignut na noge. Ako ništa, zagrlit ću najbližu zivotinju koja je uz mene – zaključuje dubrovačka doktorica Dolittle.

Dubrovnik se “proslavio” s nekažnjenim trovanjima

Broj neudomljenih pasa na Žarkovici godinama stagnira. Svi su sterilizirani, pa nema novih potomaka, a strani donatori i prijatelji Društva uplaćuju donacije u veterinarske ambulante za kontinuiranu sterilizaciju. Isto je i s mačkama o kojima volonteri skrbe. Od početka godine sterilizirano ih je više od dvjesto.

– Nažalost, Dubrovnik je poznat po trovanjima koja ostaju nekažnjena, posebno prije turističke sezone. Dok institucije šute na stravične prizore ubojstava mačaka, mi pregovaramo s hotelskim djelatnicima i kao jedan od razloga da pretrpe “smetnje” mačaka uzmu u obzir da ih neće biti više jer su sterilizirane. Jednog dana kada se kazni prvi trovač, sterilizacija će biti samo pomoć, a ne razlog.

Eva i Goran Višnjić su donatori i prijatelji

Eva i Goran Visnjić nisu samo donatori Žarkovice kao što ljudi misle. Oni su naši istinski prijatelji. Oboje su aktivni u projektima humanitarne naravi, za ljude i životinje jer humanost se ne dijeli. Njihov sljedeći dolazak u Hrvatsku, nadam se, bit će vrijeme susreta na Žarkovici. Neke nove akcije udruge ‘Network for Animals’ čiji su Eva i Goran članovi, bit će uskoro najavljene’, priča Sandra.

Podsjetimo da je Goran Višnjić potkraj prošle godine pozvao ljubitelje životinja diljem svijeta da dignu glas za Žarkovicu, u znak zahvalnosti Sandri, Anici i ostalim volonterima.

Piše Gabrijela Bijelić
Foto Tonći Plazibat / HANZA MEDIA
www.slobodnadalmacija.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *