Input your search keywords and press Enter.

Reakcija Društva prijatelja dubrovačke starine na Stradun

Prenosimo u cijelosti priopćenje Društva prijatelja dubrovačke starine u vezi kućica na Stradunu:

Dakle nakon nekoliko sati provedenih među kućicama (ili već što jesu) na Placi ili (uličetini) Stradunu u predblagdanskoj omaglici bilo bi zanimljivo provesti sociološku i psihološku analizu osoba koje su se tamo nalazile i prolazile, njihovoga ponašanja, izraza lica, govora tijela verbalnih i neverbalnih reakcija. Jedno je nedvojbeno, skoro svatko je bio pod dojmom onoga što se i kako se događa. Ipak je u ogromnoj većini to bila domaća čeljad kojoj Stradun nije nepoznanica. Ali kako nijesam ni psiholog ni sociolog to ću prepustiti nekome drugom.

Naravno da su dubrovački konzervatori i te kako u pravu u svojoj reakciji od 26. studenoga ove godine. Naravno da je njihova reakcija utemeljena kako na Zakonima (o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, o obnovi, ne više ugrožene, spomeničke cjeline Dubrovnika, itd) tako i na pravilima njihove struke.

Međutim ne treba suditi i osuđivati ni posjetitelje kućica (ili već što jesu), ni one koji u njima posluju, pa čak niti one koji su sve to organizirali i napravili. Koncept “kruha i igara” nije baš nov, nepoznat ili čak revolucionaran. To je kocept kojega vlast već par tisuća godina koristi kako bi umirila i zadovoljila potencijalo buntovnu i neposlušnu svjetinu udijeljujući joj prigodno, posebno organiziranu i prilagođenu zabavu.

Pa kakav je to veliki poduhvat ili čak uspjeh u Dubrovniku, gradu koji prema zadnjem popisu ima nešto vise od 40.000 stanovnika napuniti prostor duljine tristotinjak i širine dvadeset do trideset metara (i u tu svrhu čak omogučiti besplatan prijevoz svima?!) pa makar to bila Placa zvana uličetina. Kad tad nomen postaje omen. Međutim unutar tih istih mira pođite pedeset ili sto pedeset metara sjeverno ili južno od Straduna i naći ćete prazne uličice, mrtve kuće, zatvorene lokale u isčekivanju turističkih hordi i svega onoga što nakon njih ostane. Ali ne treba nas ni to previše zabrinjavati, jer kao što rekoh, poznat je to fenomen odavno.

Nas treba zabrinjavati nešto drugo, treba nas brinuti potpuno odsustvo i negiranje duha koji je sublimiran u pjesmi Akademika i Gospara Luka Paljetka:

 

STRADUN

Ulica to nam nije, nego je to očenaš

života svagdanjega, saloča naša, sala

od Versaja, đe ide vazda se, đe se bala

onako kako svira i kako sam ordenaš

ačenaš tomu komu hoćeš, tu slavaoci

ferali su, rečini sto culjaju se noću

na uhu tijeh kuća što stoju kako mundus

pictus i na šiloku slični su gnjilu voću,

i srcu sto se pod noga tamo svima baca,

i to je oni slatki i grki njezin fundus.

Čuvaju dva zvonika tu ulicu ko koci,

ma ulica to nije, nego je Stradun, Placa

za rijet naški, đe se prohodi i štrapaca,

i govori, i prdi ludijeh, to je mala

škatula koju zorom otvara golub sivi;

u kući krepava se, a na Stradunu živi,

ima đe poć, i ko bi inkontrat ćeo koga,

ne treba nego izić za vidjet svoga boga.

Ulica od zrcala to je i niko lišo

ne prođe koji hodi između tijeh faca,

naprahan halom zvijezda, pun čerse i pun bjake

što donosi je propuh premaljeća, sve surga

na nju se iz ulica s bande, i sve ispurga;

sam nijesi niđe tako, ko sto si usred maca

toga od ljudi živih i mrtvih (tijeh je više,

para se), najljepše je kad ponoć kako štraca

obriše sve hi s dvije ili tri kapi kiše.

 

Nas treba brinuti nepodnošljiva lakoća ignoriranja pa čak i ridikuliziranja pravne norme i (ne samo) konzervatorske struke. Da se razumijemo, to nažalost nije nikakva dubrovačka pa ni hrvatska ekskluziva, ali još postoji, u sjećanju bar, onaj osjećaj naše posebnosti, možda naučene od starih ili naslijeđene kroz kamen mira, osjećaj da su ljudi na koje je ovaj grad utjecao i u kranjoj liniji ih i oblikovao, bar malo drugačiji. Osjećaj da i brijači mogu biti poete. Osjećaj kojemu su se utjecali i brojni drugi, uvijek rado primani, gosti, iz cijelog svijeta koji su dolazili u nas dijeliti i upijati taj duh. Ali nažalost opet živimo u vremenu kad su ljudi duha sumnjivi, nepoželjni pa čak se doživljavaju opasnima. Opasnima za interese onih koji svoju tradiciju nemaju pa stoga zaziru od nje i potiru sve što se ne uklapa u njihov vrijednosni sustav, sustav robovanja molohu novca, vodeći se isključivo vrijednošću onoga što se može opipati, vidjeti i pokazati ili narodski rečeno principom “u se, na se i poda se”.

Davno je, još jedan čovjek duha, nobelovac, Ivo Andrić u romanu “Gospođica” napisao: “Na ovim prostorima svakih 50 godina dođe vrijeme kada pametni zašute, budale progovore, a fukare se obogate.”

Srećom danas u Hrvatskoj i u Dubrovniku ima još pametnih što ne šute, sve budale se ne usuđuju govoriti, a sve fukare se nijesu obogatile, pa će se Grad i njegova glavna uličetina Placa, koji su zajedno sa svojim pukom vidjeli i doživjeli puno gore, ove epizode sjećati sa neke odmaknute perspektive, kao događaja koji ipak govori o ljudima koji su u to vrijeme mislili da njime upravljaju, a ne o Gradu samom.

A u ostalom, svako vrijeme nosi svoje brijeme i toka nam se sa tim brijemenom akomodavat, ponekad čineći facu od kurve a srce od lava.

U Lapadu 8. Prosinca 2015.g. Za Skupštinu Društva prijatelja dubrovačke starine, Denis Orlić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *