Input your search keywords and press Enter.

PROSLAVLJENI TV REPORTER O SUSRETU S OLIVEROM U DUBROVNIKU 1991.

ANDRIJA JARAK:

‘Nikad neću to zaboraviti. Grad gori, u luku pristaje brod Slavija, a on silazi prvi’

Postoje ljudi koji govore svojim djelima, znanjem, vještinom i talentom. Ne guraju se, ne hvale, ne pripisuju si tuđe zasluge. Dapače, imaju onaj gard kojim kažu ne da mi se ili pusti mene, zašto ja… Takav je bio Oliver. Jedinstven, poseban, a svoj. S onim drčnim, pomalo nervoznim dalmatinskim gardom kojim bi ti u trećoj minuti razgovora dao do znanja što misli o tebi i onome što pričaš.

Ono po čemu ću Olivera zauvijek pamtiti je događaj iz kasne jeseni 1991. u mojem Dubrovniku. Grad gori, stotine granata dnevno, opkoljen sa svih strana, beznađe, tuga, očaj. Jedina veza sa svijetom bio je brod Slavija. Njime su iz opkoljenog grada odlazile žene i djeca, nažalost i puno odraslih muškaraca. S brodom je u Dubrovnik stizala humanitarna pomoć. Bio sam u postrojbi koja je osiguravala grušku luku. Ispraćala i dočekivala brod.

Na jednom od tih dolazaka spuštaju se pokretne stepenice. I s njih prvi silazi on. Oliver glavom i bradom. Smeđa kožna jakna s bijelim krznom oko vrata, one legendarne Ray Ban naočale, model iz ranih 80- ih, obavezna cigareta i na ramenu boca plina???? Da da… Boca plina kao simbol svega što nam je nedostajalo, kao poruka nade. Niste sami. Dok Oliver silazi, kolega Miro Carević i ja se gurkamo on je, nije on… ma on je…

Silazi kralj, spušta tu narančastu bocu, rukuje se s nama… Ala momci, jeste dobro??? Alooo, Oliver mene mulca od 21 godinu pita jesam dobro??? Par rečenica i odlazi u posjet rodbini koja je živjela u Gradu. Nikad i ništa u životu me nije toliko oduševilo. Taj glazbeni genij, koji se nikad nije busao u hrvatska pluća, nikad vrijeđao druge jer veliki šampioni ne vrijeđaju. Taj genij napravio je potez koji je nama u opkoljenom Gradu značio neizmjerno puno. Danas se to ne može ni shvatiti ni opisati jer mlađe generacije to ne mogu razumjeti. I bolje da ne mogu.

Na dodjeli nagrade Jutarnjeg lista Zlatni studio uoči samog početka prišla mi je moja draga Zorica Kondža i naravno da smo u razgovoru spomenuli i Olivera i njegovu borbu s opakom bolešću. Očito pod dojmom tog razgovora, vratila su mi se sjećanja i zbog toga sam mu posvetio nagradu. I rekao da je on ponos Hrvatske i dokaz da nitko nema srce kao Hrvatska. E, Oliver je bio upravo to. Ponos Hrvatske kojeg nikad nitko neće stići. Ni karizmom, ni hitovima ni utjecajem.

Hvala ti, legendo, za svaki stih, val, morsku pjenu, šum maestrala i galeba. Leti slobodno nebeskim prostranstvima i snimaj nove hitove. Nama si ih ostavio i previše.

Andrija Jarak
jutarnji.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *