Input your search keywords and press Enter.

O Gradu: Bolnica i nahodište

U produžetku Ulice za Rokom nekoć je bila javna bolnica zvana Domus Christi.

Taj komunalni objekt pregrađen je i opremljen u prvoj polovici 16. stoljeća. 1540. godine utemeljena je prava državna bolnica pod istaknutim imenom, s posebnim pravilnikom. Bila je to prva bolnica u pravom smislu riječi u Hrvatskoj i šire.

Vlasti starog Dubrovnika očitovale su višekratno humanu skrb za bolesne i nezbrinute. Vrlo rano su, poput drugih razvijenih europskih središta, osnivale hospitale, ubožnice za siromahe i oboljele. Najveći hospital zvao se Hospital magnum communis, poznati dubrovački ošpedo, osnovan 1347. godine.

Od 1280. godine se u arhivskim vrelima spominju liječnici u općinskoj službi. U ranijim stoljećima većinom su to stranci, ponajviše iz Italije, poslije domaći ljudi, čije je školovanje u inozemstvu često potpomagala vlada.

Dubrovčani su svoju humanost iskazivali i prema vanbračnoj djeci. Zbrinjavanje napuštene djece znano je u srednjem vijeku, a uredbom je to sankcionirano 1432. godine kad je ustrojeno nahodište ili Hospital milosrđa, jedno od prvih u hrvatskim krajevima, a prema nekima i u svijetu. Ova ustanova djelovala je sve do 1927. godine.

O ovom zavodu postoji sačuvano rijetko svjedočanstvo. Nasuprot franjevačkom samostanu, u uličici koja nosi ime presnika i prevoditelja Dominka Zlatarića, na nadvratniku prozora prizemlja, stoji kameni natpis s uklesanim stihom iz Davidova psalma: Cochalvit. Cor. Mev. Itra. Me. Et ditatioe mea exardescet. Ignis; što znači: U meni je srce gorjelo, na samu pomisao buknuo bi oganj.

O potrebi osnivanja nahodišta govori se i u jednoj odluci Malog vijeća iz 1432. godine, u kojoj se ističe da je odvratno i nečovječno bacati mala ljudska stvorenja po gradu kao obične životinje. Osobe koje su donosile malu djecu u ovo nahodište prilazile su ovoj kući najčešće u sumrak ili osvit zore. Trudile su se da ih tad nitko ne vidi, a za one koji bi znatiželjno provirili kroz prozor postojale su velike novčane kazne. Prišle bi prozorčiću na kojem se nalazila ruota, kolo na koje bi te nesretne žele položile svoje čedo. Zajedno s djetetom ostavljale su polovicu novčića, a polovicu bi zadržale kako bi na neki način ostali povezani, ali kako bi jednog dana mogla i dokazati da mu je majka, ako bi ga mogla uzdržavati. Tad bi se ploča naglo okrenula, pa dok su u nahodištu čuvarice preuzimale dijete, majka bi imala dovoljno vremena da neprepoznata zamakne u uske uličice.

Država se o toj djeci u pravilu brinula do šeste godine, kad bi ih predavali na skrb njihovim čestitim roditeljima, većinom onima koji nisu imali vlastite djece. Nekad bi se vratile i njihove majke, s novčićem.

Pred vratima ovog nahodišta još se jednom možemo osvjedočiti da su u ova vremena ljudi bili manje dvolični od nas. Tad se nisu brkali uzroci i posljedice, pa činjenicu rađanja neželjene djece nitko nije uzimao kao uzrok nekog drugog zla, već kao posljedicu jednog društvenog sustava u kojem doduše nije bilo kontracepcije, ali je postojala težnja k visoko organiziranoj društvenosti.

 

Tea Bundalo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *