Input your search keywords and press Enter.

NEPOZNATI SVIJET DUBROVNIKA ISPOD KAMENIH PLOČA

Otkrivamo sve tajne fascinantnog kanalizacijskog sustava dugačkog 3 kilometra

Rasprava filozofa i teorijskog fizičara o putovanju kroz vrijeme, čija učenja takvu kategoriju priznaju, zacijelo je vrlo zanimljiva, no teško da će je njima vanjski svijet moći smjestiti u neke svoje svakodnevne okvire. Čak je i poznati kozmolog Stephen Hawking u takvim raspravama postavljao jasnu granicu, smatrajući da je moguće samo putovanje u budućnost, jer bi povratak u prošlost doveo do vremenskog paradoksa.

No stvar zapravo i nije toliko komplicirana ako govorimo o putovanju u povijest. Pritom je potpuno svejedno s koje strane u nju uronili, kroz Vrata od Pila sa zapada ili s istoka kroz Vrata od Ploča, utažili žeđ s Velike ili Male Onofrijeve česme, poslušali zvona s Gradskog zvonika ili onoga s franjevačke crkve i samostana, moleći se pritom zagovorniku Svetome Vlahu ili drugotnome zaštitniku protiv potresa – Svetom Emidiju. Otpozdravit će vam, dakle, Orlando sa svojega stupa zaželjeli mu dobar dan ili mu rekli zbogom.

Placa ili Stradun kruna je iz dubrovačke riznice s blagom kojoj se ne možeš nadiviti dovoljno ako nemaš strahopoštovanja prema svakom kamenu iz kojih su oživljeni dvori, zidine i tvrđe oko tebe i svakoj uglačanoj ploči na koju staješ, zamišljajući usput žuljevite ruke vrijednih i složnih meštara koji ih baš tako posložiše. Valja mašti i stručnjacima ostaviti da se bave još stoljećima tajnama koje kriju ove zidine, mi ćemo sada ispričati priču o onome što se krije ispod poda kovčega s blagom i tako netaknuto stoji otkako je položeno prije točno 583 godine. Priča o kanalizaciji poput ove može se romantičarski ispričati još samo u Veneciji, a o tome kako dovesti vodu u grad slobodnim padom sustavom dugim 11.700 metara, kako je to godinu kasnije učinio Onofrio di Giordano della Cava, baš nigdje na svijetu.

Suzbijanje zaraze

U prošlost moramo otputovati stoljeće i pol dalje, u vrijeme kad je u Dubrovniku donesen ekološki kodeks koji obuhvaća niz odluka kojima će se poboljšati higijena u gradu. On obuhvaća popločivanje ulica te određivanje njihova nagiba za odvodnju oborinskih voda, način gradnje i održavanje septičkih jama i odvodnih kanala, kako bi se suzbile zarazne bolesti zbog nehigijene. Statutom iz 1272. godine doneseno je da se sve septičke jame grade pod kućom ili pod ulicom, kao i da ih je vlasnik dužan čistiti svakih deset godina kako ne bi došlo do izlijevanja. Četvrt stoljeća kasnije, planirajući gradnju novih građevina, propisuju da između susjednih kuća u smjeru sjever-jug mora biti širina od 3 palma (76,8 cm). Građevine na tim pročeljima nisu smjele imati prozore, jer su to zapravo bili odvodni kanali za nečistoću, tzv. klončine.

Veliko vijeće odlučilo je krajem 14. stoljeća da se ne grade nove klončine, a da se postojeće moraju pokriti kako se ne bi širio smrad. Kad je točno započeta gradnja sustava kanala dugih oko tri kilometra unutar zidina, nije poznato, najraniji zapis seže u 1399. godinu i govori da je “kanal izgrađen od Vrata Pustjerne do obale”, odnosno zapis iz 1407. godine u kojemu se spominje kanal “od ljevaonice voska do mora”. Dvadesetak godina kasnije gradi se kanal kroz današnju Strossmayerovu te on prihvaća sve ispuste iz južnoga dijela grada, a 1436. i glavni kanal kroz ulicu Prijeko koji prihvaća otpadnu vodu svih kanala iz sjevernog dijela grada.

Dubrovnik, 250119.
Proces obnove kanalizacije unutar stare gradske jezgre koju je izgradila Dubrovacka republika u 15 stoljecu.
Foto: Tonci Plazibat / CROPIX

Tonci Plazibat / CROPIX

Ta dva toka, sa svake strane po jedan, slijevaju se u glavni kanal dug 270 metara koji prolazi čitavim Stradunom. Takva regulacija s neznatnim izmjenama, ustvrdio je danas pokojni djelatnik Konzervatorskog odjela u Dubrovniku Ivica Žile, održala se sve do danas. Posebno je zanimljivo da je kanal ispod Straduna imao dva izlaza, istočni se slijevao u Porat (gradsku luku) koji je primao dvije trećine voda, a zapadni kod tvrđave Bokar, kamo je otjecala preostala trećina. Kanal nije imao pad, ali ga nije trebalo čistiti, činilo je to more. Naime, u propise koje su donijeli gradski su oci unijeli i neke prirodne zakone, pa je tako njihov kanalizacijski sustav počivao na principu plime i oseke. Dizanjem bi more ulazilo u kanal, a spuštanjem bi izlazilo, povlačeći za sobom nečistoću.

Grad Dubrovnik

– Sustav dubrovačke kanalizacije koji potječe iz 14. i 15 stoljeća jedan je od najstarijih kanalizacijskih sustava u Europi, a prema tehničkom rješenju i izvedbi zidanih i nadsvođenih prostora svakako spada u najznačajnije spomenike kulturne baštine povijesne jezgre grada Dubrovnika – zaključuje povjesničar Žile.

Biolog koji se bavio istraživanjima higijene kroz povijest Josip Bakić Dubrovnik smatra gradom najvrjednije higijensko sanitarne hrvatske i svjetske baštine, navodeći da je u osvit europske civilizacije u Dubrovniku već funkcionirao čitav sustav preventivnih institucija, načela i postupaka javnog zdravlja, od komunalnog uređenja do hranidbene pričuve.

Grad Dubrovnik

Ako izuzmemo moderne zahvate kojim se putem obalnog kolektora i crpne stanice izgrađenih 2000. godine otpadne vode sabiru i preusmjeravaju u suvremeni kanalizacijski sustav grada Dubrovnika na istoku, odnosno na zapadu crpnom stanicom Pile izgrađenom 1980-ih zbog čega više nema ispusta kod tvrđave Bokar, povijesni dubrovački kanalizacijski sustav doista je ostao netaknut do danas. U njega je nemoguće ući ako se ne uklone kamene ploče oko ulaznih rešetkastih šahtova, jer su meštri smatrali da nema za to ni potrebe, kada im kanal ispire more. Projektiran je za oko 6000 stanovnika, koliko je u to vrijeme u gradu moglo živjeti ljudi. Sada ih tamo stalno živi oko 8000, međutim, taj je broj takav samo na papiru, računajući na brojne turiste koji se njegovim ulicama, hotelima, apartmanima i kafićima razmile u ljetnim mjesecima.

Krah sustava

Savršeni dubrovački meštri imali su dakle, samo jedan, ali prilično veliki propust – nisu predvidjeli da će šest stoljeća od njihova djela u grad godišnje stizati 350.000 ljudi na više od 50 kruzera iz cijeloga svijeta, a samo zato da bi se divili onome što su oni učinili svojom pameću i svojim rukama. Zadnja desetljeća, a vjerojatno posljednje godine, donijele su naviše opterećenje kanalizacijskom sustavu. Zbog masnoće iz restorana, sve više tvrdog otpada, vlažnih maramica i drugih materijala moderne civilizacije, u glavnoj kanalizacijskoj cijevi se počela taložiti nečistoća, toliko da je popunila gotovo 80, ponegdje i 90 posto prostora. Stručnjaci iz Vodovoda Dubrovnik su godinama bespomoćno pokušavali održati sistem koji su sagradili njihovi preci, sve dok prošle godine nisu uvjerili konzervatore, čija je zadnja s obzirom da se radi o spomeniku nulte kategorije, kako je nužno ući u kanal, očistiti ga te potom prevenirati nova punjenja. Član Uprave Vodovoda Dubrovnik Vicko Begović je najveći dubrovački stručnjak za kanalizaciju. Kaže nam da su se suočili s izlijevanjem otpadnih voda u sekundarnim kanalima (oni koji se spuštaju klončinama sa sjevera i sustavom promjera 40×60 cm iz južnih ulica) do čega je dolazilo zbog pada preklopnica unutar kanala ili bi ih začepile velike količine taloga i masnoće iz restorana. U takvim slučajevima su morali otvarati i čistiti kanale i vratiti ih u prvobitno stanje. No, glavni kanal kroz Stradun nije se dirao čak ni tada.

Grad Dubrovnik

– Tamo gdje gravitira velikom mulu na istoku je najveće dimenzije, 140 cm u širinu te u visine 160 cm, a onda se uzvodno on smanjuje visinski i po širini do nekih 80×60 cm, jer je i količinsko opterećenje tamo manje. Kada smo napravili obalni kolektor i spriječili istjecanje otpadnih voda u gradsku luku pojavio se problem upliva mora u sustav jer su svi kanali bili pod utjecajem plime i oseke, tako da smo u jednom trenutku prepumpavali svega 30 posto otpadne vode, a ostalo je bila morska. Morska voda nije dobra za sustav, pa smo morali ići u sanaciju kanala od malog mula do katedrale, te na potezu od veliko mula do Orlandova stupa. U postojeće kanale smo postavili cijevi, jer smo jedino tako mogli postići vodonepropusnost. Kod Orlandova stupa smo izašli iz utjecaja mora. Daljnju sanaciju kanala ispod Straduna morali smo nastaviti drugim tehnologijama, jer cijevi konzervatorima nisu bile prihvatljive – priča nam Vicko Begović.

Prije svega morali su napraviti kompletnu projektnu dokumentaciju koju bi uskladili s mišljenjem konzervatora, a nisu imali puno vremena jer je kanal ispod Straduna već bio toliko popunjen da su i manje kiše dovodila do izlijevanja otpadnih voda na glavnu dubrovačku ulicu. U prve radove krenuli su u ožujku prošle godine te su u kanal ušli kroz dvije jame. Na tridesetak metara izvukli su oko 40 kubika nataloženog materijala. Radi se o zemljastoj tvari koja je istrulila tijekom godina, nešto fekalnog otpada, kao i velikih količina masnoće te čak i stvrdnutog betona, pretpostavlja se od injektiranja kojim su obnavljane zgrade nakon granatiranja tijekom Domovinskog rata.

Predsjednik Uprave Vodovoda Lukša Matušić kaže da oni nisu bili prvi koji su vidjeli kako kanal izgleda jer su ga sondirali sedamdesetih godina stručnjaci s HAZU-a, no oni su zasigurno ti koji su ga očistili i imali prilike vidjeti kako on izgleda sada u svojoj originalnoj ukupnosti.

Snimanje stanja

– Nakon čišćenja smo odlučili snimiti postojeće stanje kanala te izraditi arhitektonski projekt. Snimao se posebnim tehnikama svaki centimetar prostora i svaki kamen koji se tamo nalazi te smo tu došli do novih spoznaja. Zahvaljujući jednom kamenu koji smo pronašli u dnu kanala a pao je sa svoda utvrdili smo da je gornja stijena praktički ispod samog pločnika Straduna, jer se do sada smatralo da se svod nalazi na 3-4 metra dubine. Nakon toga smo sanirali oštećeno kamenje na svodovima i stijenkama kanala, kao i fuge, i to izvornim materijalima onoga vremena. Zatražili smo dozvolu za postavljanjem jedne glatke keramičke kinete rađene po narudžbi u dnu kanala koje će sada omogućiti samootjecanje materijala. Između kinete i kanala je folija kako se novi materijali na bi na čvrst način vezali s dnom kanala – objašnjava nam Vicko Begović, dodajući da su radovi morali biti prekinuti u svibnju zbog turističke sezone, ali i vrućina zbog kojih su nastali kemijski spojevi opasni za zdravlje, pa je posao okončan krajem prošle godine.

Tako je završen prvi dio, tih 30 metara od 270 koji gravitira istoku, te ostaje onaj dio koji gravitira zapadu i nešto je manje problematičan jer nije toliko opterećen količinama. Rezultat ovog zahvata nije samo rasterećenje sustava, već i važne informacije kojima se će ljudi iz vodovoda koristi u nastavku sanacije ostatka glavnih kanala gradske jezgre, ali i još nekoliko sekundarnih kanala. Posao je to od nekoliko godina i nekoliko milijuna kuna. Ono što je specifično za poslove koji rade ljude iz Vodovoda i izvođače radova iz splitske Anafore, ne računajući da rade na vrijednom spomeniku kulture jest i činjenica da se iznad njih ovih glava prešetavaju brojni turisti koje ugošćuju brojni ugostitelji. Nitko do njih ne smije na bilo koji način trpjeti radove, pa je stoga dobar dio posla izveden u noćnim satima. U nekim drugim okolnostima raskopao bi se čitav trg i svi bi radovi bili gotovi za dva mjeseca. U Dubrovniku je tako nešto, dakako, nezamislivo.

– Oni koji su gradili sustav prije 500 godine nisu predviđali ovolike količine otpadnih voda, a tko je mogao znati da će biti toliko masnoće i vlažnih maramica, vidimo to po našim crpnim stanicama. Svijest je ono na čemu bi se trebalo raditi. Inzistiramo da ugostitelji ugrade mastolove, to jest obavezno, ali sante masnoća i dalje se skupljaju. Odradit ćemo mi sve što možemo, ali ako se svi ne budemo pridržavali pravila, dugoročno će opet doći do problema – kaže direktor Lukša Matušić.

U prvoj fazi sporedno je bilo istraživati slojeve taloga iz kanala, iako bi oni, potvrđuje nam Vicko Begović mogli biti dobar pokazatelj načina života i životnih navika starih Dubrovčana. Kaže da je u donjim slojevima u uzdužnom presjeku taloga materijal pepelast, što navodi do zaključka da datira iz vremena velikog potresa i požara koja je iza njega uslijedio 1667. godine, zaključujući da bi bili zanimljivi nalazi stručnjaka koji bi analizirali takve slojeve u nastavku sanacije.

Naši sugovornici naglašavaju kako su keramiku postavili na geotekstil i pazili da se ne veže za podlogu starih majstora iz jednog razloga – tako da jednoga dana za nekoliko desetljeća ili stoljeća nakon njih dođe netko s pametnijom idejom, samo to makne i stavi nešto učinkovitije. Takvim će se pristupom održati originalnost dubrovačkog kanalizacijskog sistema za koji je, proučavajući ga, hrvatski arhitekt i urbanist Antun Marinović rekao da je “izgrađen skromnim građevnim materijalom koji se našao pri ruci, ali ga se slobodno po njegovoj ingenioznosti može usporediti s grandioznošću dubrovačkih zidina”.

Dubrovnik, 250119.
Proces obnove kanalizacije unutar stare gradske jezgre koju je izgradila Dubrovacka republika u 15 stoljecu.
Foto: Tonci Plazibat / CROPIX

Tonci Plazibat / CROPIX

 

Priča o dubrovačkom vodovodu datira u vrijeme gradnje kanalizacijskog sistema. Inženjerski gledano, radi se možda o još složenijem i genijalnijem građevinskom pothvatu. Iako taj sustav danas nije u primjeni, na njega podsjećaju dvije Onofrijeve česme, nazvane po njegovom tvorcu. Naša sugovornica, doc. dr. sc Irena Ipšić sa studija “Povijest Jadrana i Mediterana” Sveučilišta u Dubrovniku kaže nam da zbog povećanja stanovništva tada postojeći način opskrbe podzemnim izvorima, cisternama te dovoženjem barkama, pogotovo u sušnim ljetnim mjesecima s područja Župe više nije bio dostatan. Veće količine vode zahtijevala je i najperspektivnija industrijska grana – suknarstvo.

Dubrovnik, 250119.
Proces obnove kanalizacije unutar stare gradske jezgre koju je izgradila Dubrovacka republika u 15 stoljecu.
Foto: Tonci Plazibat / CROPIX

Tonci Plazibat / CROPIX

 

Najveći stručnjaci

– Dubrovačke vlasti za najveće projekte dovodili su najveće stručnjake. Preko oca Benedikta Kotruljevića došli su do napuljskog stručnjaka Onofrija della Cave i pozvali ga dođe i ponudi rješenje. Dovođenje vode iz Omble nije bilo moguće jer nije bilo prirodnog pada. No, iznašli su rješenje – izvorište vode u Šumetu. Taj put od izvora do grada je dug, ali se mogao postići slobodan pad. Poviše Minčete, krak je vodio do zidina, spuštao se do velike Onofrijeve fontane koja je izgrađena kasnije – kaže nam prof. Irena Ipšić. Onofrio je za posao koristio domaće ljude, a dio stručnjaka je doveo sa sobom. Projekt je bio skup i zahtjevan, ali je za Dubrovnik vrlo značajan.

– Koliko, najbolje govori činjenica da su Onofriju ponudili status građanina, kuću za stanovanje za njega i njegovu obitelj, te zakup mlinova koji su se izgradili poviše grada, koji su funkcionirali uz kanal prema gradu. No, on nije prihvatio. Projekt se kasnijih stoljeća širio novim projektima i izvorima jer su potrebe bile sve veće i veće – kaže prof. Ipšić.

Dubrovnik, 250119.
Proces obnove kanalizacije unutar stare gradske jezgre koju je izgradila Dubrovacka republika u 15 stoljecu. Na fotografiji: Irena Ipsic.
Foto: Tonci Plazibat / CROPIX

Tonci Plazibat / CROPIX

 

O značaju vodovoda govore i zapisi o službi oficijala, svojevrsnih stražara uz kameni kanal čiji je posao bio održavanje kanala, ali i kontrola jer je dolazilo do krađa. Povjesničar Joško Belamarić je zapisao da su seljani uz trasu otvarali vodovod i vodu krali za navodnjavanje zemljište i pranje vune, pa su 1443. godine izdane stroge mjere. Počiniteljima se odsijecala desna ruka, a prijavitelje se nagrađivalo s 50 perpera. Onaj tko bi prao vunu van predviđenih mjesta kaznio bi se s 25 perpera. Svake sedmice jedan zdur (čuvar Dvora) trebao je obići čitavu trasu vodovoda (11.700 m). Uprava vodovoda, koja je pod paskom imala i mlinove i stupe koje je vodovod pokretao, sastojala se od tri plemića – nadstojnika. Imali su na raspolaganju jednog majstora vodovoda s brojem radnika koji mu je u datom trenutku bio potreban.

 

Kanal danas nema funkciju, ali postoje projekti kojim bi se taj put vode pretvorio u šetnice i biciklističke staze. Na njega podsjećaju dvije Onofrijeve česme koje svejedno, pogotovo u ljetnim mjesecima, ipak imaju funkciju koju im je namijenio njihov graditelj.

Mario Pušić

Jutarnji.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *