Input your search keywords and press Enter.

Na današnji dan prije 250. godina: objavljen dekret o štovanju Srca Isusova u Dubrovniku!

Bogata duhovna baština našega Grada, često to zaboravljamo, rezultat je i promišljene politike Dubrovačke Republike i dubrovačke Crkve kroz povijest. Dobar povod da se na to podsjetimo zanimljiva je ovogodišnja obljetnica koja se odnosi na vrlo rano službeno štovanje Presvetoga Srca Isusova u Dubrovačkoj Republici.

Štovanje Presvetog Srca Isusova (lat. Cor Iesu Sacratissimum) danas je u Katoličkoj Crkvi jedna od najraširenijih pobožnosti koja kroz simbol Kristova „ljudskoga“ srca predstavlja Njegovu božansku ljubav prema čovjeku i čovječanstvu.

Pogledamo li samo oko sebe, doista ćemo u skoro svakoj župnoj crkvi dubrovačkoga kraja i mnogim drugim crkvama i kapelicama naći sliku ili kip Presvetoga Srca Isusova.

 

Papa posvetio cijelo čovječanstvo Srcu Isusovu

Rezultat je to snažnoga poticaja koji je štovanju toga otajstva i blagdana dao papa Lav XIII. enciklikom “Annum Sacrum” iz 1899. povodom priprave za ulazak u dvadeseto stoljeće. On je tom prilikom posvetio čitavo čovječanstvo Božanskomu Srcu te je ovaj blagdan postao iznimno popularan i raširen.

Blagdan Srca Isusova svetkuje se uvijek tjedan dana nakon Tijelova (dubrovački: Korosante) koji se, pak, ravna prema Uskrsu. Zato je blagdan Presvetoga Srca Isusova pomičan i uvijek pada u petak, a kako je to u pravilu u lipnju, mjesec lipanj je posvećenPresvetomu Srcu Isusovu.

 

Uloga redovnika i redovnica u širenju pobožnosti

No, to se štovanje razvijalo stoljećima; ima dugu pretpovijest koja zalazi u razdoblje srednjega vijeka. Čini se da se korijeni nalaze u novim strujanjima u crkvenom životu XII. i XIII. stoljeća nastalima djelovanjem sv. Bernarda i sv. Frana te nakon križarskih ratova kada se razvilo štovanje pet Kristovih rana koje su posebno poticali franjevci.

U idućim stoljećima Presveto Srce razvilo se u poseban blagdan, a veliki zamah tom štovanju dali su opet redovnici, ovaj put isusovci koji su i do danas ostali najvjerniji širitelji takvoga štovanja. Širenju su pridonijeli poljski isusovac Kasper Družbicki koji je sredinom XVII. stoljeća napisao iscrpno filozofsko-teološko djelo o Srcu Isusovu, i jedna redovnica,sveta Margarita Marija Alacoque koja je u drugoj polovici XVII. stoljeća imala privatnu objavu Božanskoga Srca. Godine 1856. bl. Pio IX. na zamolbu francuskih biskupa proširio je blagdan Presvetoga Srca na čitavu Crkvu i učinio ga obvezatnim. Naposljetku, i spomenuta enciklika Lava XIII. s kraja XIX. stoljeća nastala je izravnim nagovorom redovnice bl. Marije od Božanskoga Srca koja je također imala mistične doživljaje Božanskoga Srca.

Ubrzo nakon smrti sv. Margarite Marije Alacoque (1647.–1690.) i na poticaj Družbe Isusove Sveta je Stolica odobrila osnivanje pobožnih bratovština Presvetoga Srca Isusova (1693.) čime se to štovanje ubrzo proširilo po čitavoj Europi i tijekom prve polovice XVIII. stoljeća postalo iznimno popularno. Iako je odobrenje za uspostavu posebnoga blagdana s misom i časoslovom od Svete Stolice traženo više puta, tek je papa Klement XIII. to i odobrio 6. veljače 1765. godine. No, uspostava blagdana s misom i časoslovom bilo je ograničeno na osnovnu rimsku bratovštinu Presvetoga Srca i na Kraljevinu Poljsku, dok je u Francuskoj blagdan imao „poluslužbeni“ status.

 

Prije 250. godina – dekret o pobožnosti objavljen u Dubrovniku

Dokaz koliko su stari Dubrovčani aktivno pratili duhovna strujanja svoga vremena i kako su bili privrženi Petrovu nasljedniku vidi se i u tom da su oni odmah po Papinu odobrenju toga blagdana od njega zatražili da se isto štovanje proširi na područje Dubrovačke Republike. Učinio je to svojim pismom papi tadašnji dubrovački nadbiskup fr. Arkanđeo Lupis (nadbiskup od 1757. do 1766.), inače pripadnik dominikanskoga reda.

Papa Klement XIII. svojim je dekretom „Ragusina“ već 10. srpnja 1765. to i odobrio, a dekret je u Dubrovniku objavljen 13. kolovoza iste godine. Dakle, samo pet mjeseci nakon službene uspostave blagdana s misom i časoslovom! Opisana revnost i brzina dovoljno svjedoče koliko je Dubrovčanima bilo stalo do širenja te pobožnosti. Sasvim je logično da se nakon toga u Gradu pobožnost Srcu Isusovu dodatno razvila.

 

Širenje pobožnosti u Gradu

Najsnažniju ulogu u tom ponovno je imao jedan redovnik, dubrovački isusovac Ivan Marija Matijašević (1714.–1791.). Kao dušobrižnik, povjesničar i književnik na različite je načine širio pobožnost Božanskomu Srcu: uz brojne propovijedi i javna predavanja priredio je i knjižicu Deveterodnevje na čast Prisvetoga Srca Jezusa Hrista složeno od Alfonsa de Liguori biskupa…i u slovinski jezik iz italianskoga preneseno objavljenu u Mletcima 1773. godine, da bi potom 1783. napisao opsežno djelo – Srce Prisveto Jezusovo, razgledano, zaljubljeno, častjeno, nasljedovano. U toj je knjizi, u izboru poezije posvećene Srcu Isusovu, objavljena i pjesma Pjesni na čast Prisvetoga Srca Jezusova pjesnikinje Anice Bošković za koju iz njezinih pisama bratu Ruđeru znamo da je Srce Isusovo posebno štovala. Također, u crkvi Sv. Đurđa Između tri crkve Matijašević je dao izgraditi i bočni oltar Srca Isusova pod kojim je kasnije i pokopan.

Dva je djela o Presvetom Srcu Isusovom napisao i franjevac Krizostom Klešković (1703.–1796.): jedno je prijevod Devetnice u čast Presv. Srcu, tiskano 1786., a drugo je knjižica o korisnosti molitava pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i Presvetim Srcem Isusovim, tiskano u Dubrovniku 1783. godine. Iz nje, između ostaloga, saznajemo da je i u franjevačkoj crkvi već tada postojala slika Presvetoga Srca Isusova pred kojom su se obavljale molitve koje fra Krizostom Klešković spominje. Godine 1783. i 1790. također su u Dubrovniku tiskani časoslov u čast Presvetoga Srca Isusova, nažalost bez imena autora, i u prvom se navodi da je nadbiskup Lazzari 1783. godine bio dopustio poseban četrdesetodnevni oprost onima koji izmole ovu devetnicu, što mu je na njegovo traženje potvrdio papa Pio VI. Iz ovoga se vidi da je širenje pobožnosti zdušno nastavio i Lupijev nasljednik na dubrovačkoj nadbiskupskoj katedri Grgur Lazzari (nadbiskup od 1777. do 1792.) koji je zapamćen i po izradi dvaju lijepih mramornih bočnih oltara u katedrali (Gospe od Porata i Sv. Križa). Naposljetku, i poznati vjerski pisac dum Tomo Ivanović u svojoj znamenitoj knjizi Pravovjerstvo starijeh mladim Dubrovčanima na izgled objavljenoj 1804. godine spominje pobožnosti presvetomu Srcu Isusovu i ističe da su za njegovo štovanje u Dubrovniku najzaslužniji oci isusovci, posebno ističući Ivana Mariju Matijaševića.

U dubrovačkoj se katedrali od 1898. godine nalazi kip Presvetoga Srca Isusova koji je naručen od poznate tvrtke braće Bertarelli iz Milana. Drveni bojani kip Krista u punoj figuri u kontrapostu koji desnicom pokazuje na svoje goruće srce postavljen je na bočni oltar bokeljskih mučenika sv. Petra, Lovrijenca i Andrije koji se otad ponekad kolokvijalno naziva i oltar Presvetoga Srca Isusova. Na nabavu ovoga kipa velikoga utjecaja imalo je zalaganje kako biskupa Josipa Marčelića, tako i dugogodišnjega katedralnog sakristana dum Iva kan. Ferrantija. Iste je godine kupljen i novi damast za uređenje ove bočne kapele, a 1913. pred oltarom je izrađena i nova mramorna balustrada. Kip je do danas u bogoslužnoj uporabi i tijekom lipnja prenosi se na glavni oltar i posebno ukrašava.

Još je jedan istaknuti Dubrovčanin po životu, mučeničkoj smrti i grobu, važan u pregledu pobožnosti Srcu Isusovu. To je otac Petar Perica (Kotišina kraj Makarske, 1881. – Daksa, 1944.). On je u prigodi posvete hrvatske mladeži Srcu Isusovu godine 1900. kao sjemeništarac u Travniku spjevao pjesmu „Do nebesa nek se ori“, koja je i danas jedna od najpopularnijih hrvatskih katoličkih pjesama. Ta je njegova himna tako zaživjela u narodu da je postala znak prepoznavanja, zajednički jezik svih katolika koji Boga slave na hrvatskom jeziku od Europe i Afrike do Amerike i Australije.

Kapelica Presvetog 02

 

Podignuta kapelica Srcu Isusovu u palači u Gradu

Postoji i važan kameni spomenik štovanja Presvetoga Srca Isusova usred Grada: kapelica uz baroknu palaču Pozza–Giorgi (danas hotel The Pucić Palace) koja je izgrađena sredinom XVIII. stoljeća. Inicijator njezine posvete tomu naslovniku bio je vlastelin Sabo Pucić sa suprugom, a oltar kapelice dobio je posebnu povlasticu još 1763., dakle dvije godine prije uvođenja blagdana. U doba Republike u tu su kapelicu na blagdan Presvetoga Srca dolazili služiti misu nadbiskup i poglavari redovničkih zajednica.

Nije poznata sudbina izvorne oltarne slike koja je prikazivala Gospu i Sv. Vlaha kako gledaju u Krista koji pokazuje na svoje goruće srce, ali je sadašnju sliku naručio barun Felice Mayneri, tadašnji vlasnik palače čija je majka bila posljednja pripadnica vlasteoske obitelji Giorgi (Đurđević). Autor slike je slikar i restaurator Ivo Scattolini, a sliku je u lipnju 1938. godine blagoslovio gradski župnik dum Karlo Lovac.

Iako je kapelica bila oštećena u Domovinskom ratu, a slika rasparana šrapnelima, danas je uređena i otvorena kao atrakcija u sklopu hotela. Naposljetku treba istaknuti kako je baš jedan gradski župnik, povjesničar i zaljubljenik u dubrovačku povijest dum Niko Gjivanović, otkrio podatke o uvođenju štovanja presvetoga Srca Isusova u Dubrovnik i objavio ih početkom XX. stoljeća.

Opisana epizoda iz dubrovačke crkvene povijesti svjedoči nam ne samo o tomu koliko su Dubrovčani pratili suvremena zbivanja nego i koliko su kasniji naraštaji ostali vjerni uspostavljenim predajama svojih predaka i razvijali ih, pa je ova dvjestopedeseta obljetnica stoga važan podsjetnik.

Ivan Viđen
(objavljeno u 52. broju katedralnog lista „Naša Gospa“)

Angelina Tadić
voditeljica Ureda za medije Dubrovačke biskupije

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *