Input your search keywords and press Enter.

Misa za don Marina Držića, dubrovačkog svećenika i istinskog proroka

Povodom obilježavanja 450. obljetnice smrti Marina Držića u srijedu, 3. svibnja Vijeće za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije i Matica hrvatska ogranak Dubrovnik organizirali su prigodan program koji se sastojao od mise za pokojnog dum Marina i prigodnog predavanja.

Euharistijsko slavlje u crkvici Domino, za koju je don Marin bio posebno vezan i uz koju se danas nalazi i Dom Marina Držića, predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić u koncelebraciji s generalnim vikarom i katedralnim župnikom mons. Stankom Lasićem. Na kraju mise izmoljena je molitva za dušu pokojnika, a u molitvi vjernika molilo se i za pokoj duša svih dubrovačkih književnika i svećenika.

U zanimljivoj propovijedi biskup Uzinić je kazao kako se ovom misom prisjećamo jednog svećenika Dubrovačke biskupije, koja je u ono vrijeme bila nadbiskupija, koji je u ovoj crkvi djelovao i slavio mise. Biskup je posebice istaknuo svećeništvo don Marina koje se u životopisima ovog hrvatskog pjesnika, dramskog pisca, autora političkih tekstova i glumca nekako marginalizira. A upravo je zvanje svećenika, kako nekada tako i danas, ono što neku osobu bitno određuje i obilježava, te je i taj dodatak ‘don’ oznaka koja svima pokazuje da je ta osoba postala netko drugi po tom svetom redu koji je primila.

Tri nepravde nanesene posmrtno don Marinu Držiću

Biskup Uzinić je dalje ustvrdio kako su se don Marinu Držiću, činjenicom da se zanemaruje njegova svećenička dimenzija, kroz povijest napravile tri velike nepravde.

Prva je da se svećeništvo don Marina Držića želi prikazati kao nešto na što je on bio prisiljen, kao nešto što je pripadalo tradiciji – iako znamo da u Katoličkoj Crkvi nema nasljednog svećeništva i da se po nekom nasljedstvu ne može postati svećenikom – nešto što on nije želio i da ga je čak, a to je ono što je osobito nepravda prema njemu, izabrao zbog materijalnih razloga jer je tako mogao dobiti određeni položaj i službu. „To je takav prikaz te činjenice i zanemarivanje njegovog svećeništva koje je započelo nakon otkrića njegovih političkih pisama i jednog teksta Miroslava Krleže. Kasnije, pod utjecajem dominirajuće komunističke ideologije, u don Marinu se željelo vidjeti revolucionara koji se kao pučanin pobunio protiv vlastele – iako njemu nije bilo važno tko je pučanin, a tko vlastela nego tko je čovjek a tko nije čovjek – čemu je činjenica da je on katolički svećenik u jednom društvu koje je željelo marginalizirati i istisnuti Crkvu iz društva i strpati je u sakristije, svećeništvo don Marina smetalo. Kako pokazuju najnovija istraživanja nema stvarnog dokaza da je on bio prisiljen, a i dalje se nastavlja propagirati da je njegovo svećeništvo bilo nasljedno, pa se i u Hrvatskoj enciklopediji može pročitati da je don Marin u duhu obiteljske tradicije bio određen za svećenika.

Zahvaljujući toj prvoj nepravdi u iščitavanju njegovih djela dogodilo se poistovjećivanja don Marina s jednim njegovim likom iz djela „Dundo Maroje“ s Pometom, nastavio je biskup. Prema takvom tumačenju Pomet je projekcija samog don Marina, njegovih želja, htjenja, filozofije. Koliko god da je Pomet zanimljiv lik, on je ipak negativan, lukav, prijetvoran, lažljiv, proždrljiv, častohlepan, iako mu je don Marin dao neke svoje osobine poput one koja ga je činila posebnim, osobinu promatranja svijeta i ljudi. „Mislim da je vrlo nepristojno od nas ljudi 20. i 21. stoljeća svoditi njega kao katoličkog svećenika, samo zato da bi se potvrdilo da on nije trebao biti svećenik, na razinu jednog obješenjaka, izjelice i zgubidana.“

Treća nepravda, izrasla iz ove dvije, je u tome što se izgubilo iz vida ono karakteristično što je imao don Marin Držić kao svećenik i što je prepoznatljivo iz njegovih djela i što ona upravo pokazuju, a to je da je on imao onu najvažniju značajku koju bi trebao imati svaki svećenik, a to je značajka proroka.

„Don Marin je, to pokazuju njegova djela, bio prorok. Kao prorok proročki je prokazivao lakomost i požudu svoga vremena koja je prožimala sve pore dubrovačkog društva tog vremena i pretvarala ljude u ono što nisu trebali i smjeli biti – u neljude, bez emocija, bez sposobnosti za molitvu i preobrazbu koja bi im se trebala dogoditi. Karikirajući i pokazujući njihove određene nedostatke on pokazuje i smjer, traži promjenu i obraćenje. Neljude je suprotstavljao ljudima nazbilj. I zbog toga što je bio prorok, a ne zbog toga što je bio avanturist i sličan svome Pometu, morao je napustiti svoj grad. I zato jer ga društvo koje je proročki kritizirao nije razumjelo i nije shvaćalo i prihvaćalo morao je otići. I zato je to društvo u kasnijem razdoblju možda pokušao i politički mijenjati“, kazao je biskup.

Proroštvo don Marina Držića na razini starozavjetnih proroka

Prorok ne može šutjeti, ne može ne prokazivati nepravdu, ne može nezainteresirano promatrati zlo oko sebe, objasnio je dalje biskup. On istovremeno vjeruje u mogućnost promjene i obraćenja. „Sve to, uz sve svoje ljudske mane i nedostatke kroz osudu i poticaj na dobro, nudi književni opus don Marina Držića, svećenika i proroka, koji je, ja se to usuđujem reći, na razini starozavjetnih proročkih tekstova.“

Biskup Uzinić je zatim citirao ulomak papa Franje iz pisma posvećenim osobama u kojem papa tumači tko je prorok: „Prorok prima od Boga sposobnost proniknuti povijest u kojoj živi i tumačiti događaje: on je nalik straži koja bdije noću i zna kada će svanuti (usp. Iz 21, 11-12). Poznaje Boga i poznaje muškarce i žene svoju braću i sestre. Sposoban je razlučivati kao i prokazivati zlo grijeha i nepravde, jer je slobodan, ne smije odgovarati drugim gospodarima osim Bogu, nema drugih interesa osim Božjih. Prorok je redovito na strani siromaha i nezaštićenih, jer zna da je sâm Bog na njihovoj strani.“

Nadovezujući se na papine misli dubrovački biskup je dodao: Što su drugo tekstovi dum Marina nego pronicanje u povijest svog vlastitog vremena i tumačenje događaja tog vremena? Napomenuvši kako se danas slave sv. Filip i sv. Jakov, biskup je istaknuo pročitanu evanđeosku rečenicu: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca“, te nastavio objašnjavati: „Marin Držić je kao prorok poznavao Boga. I kao onaj tko je poznavao Isusa Krista poznavao je i Oca. I poznaje ljude i razlikuje ljude: one koji su ljudi, koji su svojim životom slični Isusu koji je model prema kojem se svi trebamo usklađivati, i one druge koji to nisu. Jer kao svećenik promatra Krista i o njemu meditira, don Marin uspijeva prepoznavati i razlikovati ljude. I ne uspijeva ostati šutke pred tom činjenicom nego želi ljude promijeniti i potaknuti da se i oni zagledaju u Isusa i da se, gledajući u njega, počnu njemu prilagođavati i mijenjati.“ Jer je don Marin bio slobodan i nije imao drugog gospodara osim Boga on se ne podvrgava ovozemaljskoj vlasti nego je kritizira. Ne zato što se ne bi htio podvrgavati toj vlasti nego zato što ona ne zaslužuje da joj se podvrgava nego zaslužuje i od njega traži da je kritizira. On nema drugih interesa osim Božjih, a iz njegovih djela se vidi da je na strani siromaha i nezaštićenih jer zna da je Bog na njihovoj strani.

Čini se da je ovaj papin tekst savršen opis dum Marina Držića, svećenika koji je bio istinski prorok u svom vremenu, zaključio je biskup.

Potom je istaknuo kako proročki govori, čega mi danas 450. godina nakon njegove smrti moramo postati svjesni, nisu govori koji se odnose samo na njegovo vrijeme nego se odnose na sva vremena. „Zato se nad tim proročkim govorom don Marina Držića i mi danas moramo zapitati. Nije dovoljno izvoditi njegove predstave, čitati njegove knjige i druge spise, zato da bismo se divili, zabavili nego se trebamo kritički preispitivati na koji način se on nama danas obraća. Na što nas danas, u ovom gradu koji je bio i ostao njegov grad, don Marin upozorava. Ima li danas u ovom gradu i iste one lakomosti, pohlepe, škrtosti i svih onih bezličnih ponašanja? Ima li u meni i u tebi grabeži za vlašću i za moći, koje je on prokazivao? Što mi moramo mijenjati? Na koji način se mi trebamo popravljati da ne bismo bili neljudi nego ljudi, da bismo se što više uskladili s likom Isusa Krista?“

Na kraju je biskup skrenuo pozornost kako danas u društvu imamo i književnika i svećenika, „ali se bojim da nemamo proroka“. Zato bismo se svi mi trebali ispitati, usklađujući se prvo s Isusom Kristom i upoznajući njega, kako bismo, gledajući njega spoznali i druge, i onda znali proročki govoriti ali i proročki živjeti bez obzira koliko to koštalo.

Nakon misnog slavlja program je nastavljen predavanjem pod nazivom „Pričam ti Tirenu“  u dvorani sv. Ivana Pavla II. održala je dr. sc. Slavica Stojan.

Cijeli program ostvaren je u suradnji s Domom Marina Držića.

Angelina Tadić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *