„Lazaret“ umjesto „Lazareti“ i uništene crkvice Sv. Antuna Opata i Sv. Lazara na Pločama

Objavljeno prije 2 godine  -  - 2godine ago 47


Gospar Igor Legaz je u pravu kada inzistira na nazivu „Lazaret“ (u jednini) umjesto „Lazareti“ (u množini) za poznatu dubrovačku karantenu na Pločama.
U izvorima postoje izrazi „karantena“, kao i “lazaretum“ (Risto Jeremić – Jorjo Tadić, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika, II; III, Beograd, 1939; 1940, str. 31-32, 34, 38, 54; 55, 93, 106-112).
Engleski je izraz “lazaret(to), quarantine hospital” (karantenska bolnica), što bi donekle opisno i sadržajno odgovaralo lat. hospitalitas, -atis, f. – stranoljublje, stanoprimanje, te u pogledu smještaja priljepčivih lat. pestilens, -entis – gubiteljan, kužnonosan. (Hrvatsko-engleski rječnik, Školska knjiga, Zagreb, 1961, str. 248; Joachim Stulli, Lexicon latino-italio-illyricum, sv. I-II, /A-J, L-Z/, Budae, 1801, str. 302, 658). Za engleski izraz lazaret(to) stoji značenje: “bolnica za zarazne bolesti (za ubogare ili gubavce); zgrada ili brod za karantenu; [pomorski, brodski izraz] spremnica za brodske zalihe”. (Englesko-hrvatski rječnik, Zora, Zagreb, 1955, str. 563).
“Lazzeretto, spedale d’appestati. Laemocomium, mii, n. – stan od kuscnikaa [kužnika], kuscnicko staniscte [kužničko stanište]“. (Ardelio Della Bella, Dizionario italiano-latino-illirico, Tomo secondo, Ragusa [Dubrovnik], 1785, str. 64).
U rječniku talijanskog jezika pak “lazzarétto (ili lazzerétto) je bolnica za kužne i zarazne bolesti. Od imena bolnice Sv. Marije od Nazareta blizu Venecije (gdje je bio osnovan prvi lazaret – ‘lazzaretto’), pod utjecajem Lazara, svetog zaštitnika gubavaca“. (Dizionario Garzanti della lingua italiana, X edizione, Garzanti Editore, Milano, 1972, str. 935).
Latinski izraz “quadragena, ae. f. – karantena, izolacija zaraženih bolesnika: ‘in quadragena esse’ – biti u karanteni“. Nadalje, “quadragena, ae. f. (‘spatium 40 dierum’) vrijeme od četrdeset dana, četrdesetnica“. (Jozo Marević, Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik, II. sv. (M-Z), Matica hrvatska, Velika Gorica – Zagreb, 2000, str. 2568). Znači, sve su to jednine – lazaret.
„U svrhu izolacije gubavaca otvorena su skloništa za oboljele tzv. leprozariji koji se kasnije pretvaraju u lazarete, a postoje već u XIII. st. Po Flegeru prvi je lazaret u našim krajevima osnovan u Dubrovniku 1272., a kasnije u Zadru, Splitu, Kotoru, Zagrebu i drugim gradovima. […]
U XI. stoljeću u Europi se opet počela naglo širiti lepra [guba, šuga], pa se na brzu ruku podižu posebno izgrađene i od ostalih zgrada ograđene kuće za smještaj zaraženih, a nazivlju se prema imenu zaraze ‘leprozariji’. U Njemačkoj se iste kuće zovu nemočnice ili kuće dobrih ljudi. U Italiji u kojoj je kralj Rothar već u VII. st. naredio izolaciju zaraženih, one se zovu ‘lazareti’ po tome što su u ono vrijeme mnogi bolesnici bivali smješteni u bolnici sv. Lazara u Rimu (Gerlitt). Druga je inačica o podrijetlu naziva lazaret da potječe od imena prosjaka gubavca poznata iz Biblije po imenu Lazarus, pa su zbog toga skloništa za gubavce tako i prozvana. Lazaret je zgrada u luci ili u njezinoj neposrednoj blizini, a katkad i izvan grada ili daleko od njega na potpuno osamljenom mjestu, odvojena od svakog dodira s ostalim ljudima, koja kasnije izrasta i u veći kompleks kuća […] Po zaključku [dubrovačkog] Velikog vijeća 1397. moraju se bolesnici i sumnjive osobe s okužena broda ponajprije smještati na otoku Mrkanu ili u Cavtatu u daščare, ili stanovati pod vedrim nebom, a kasnije i u posebnoj kući ili zgradi u koju je svrhu onda upotrijebljen i samostan na otoku Mljetu koji je pretvoren u lazaret. Nekih 30 godina kasnije (1426.) određuje Veliko vijeće i posebne činovnike koji imaju dužnost nadzora obale, brige oko smještaja bolesnika i kažnjavanja ili globljenja svakog prekršitelja postojećih odredbi. Najteža je kazna bila odsijecanje uha. U grad se smjela uvesti samo sasvim nova, nerabljena roba, a rabljena je kao i odjeća morala s vlasnikom u lazaretu provesti propisano vrijeme. U Dubrovniku je 1430. lazaret premješten na Danče, zatim na Lokrum 1534., dok 1590. nije [početno] sazidan cijeli kompleks zgrada pred gradskim vratima na Pločama sa svim potrebnim nusprostorijama kao što su u ono vrijeme kuhinje, staje, prostorije za službenike, itd. Poslije Dubrovnika niču lazareti na obalama Italije u raznim lukama kao i u raznim gradovima na kopnu (Firenza, Milano). Broj leprozarija raste u ono vrijeme sve više i više. Početkom XIII. st. ima ih u samoj Francuskoj oko 2.000, a u ostaloj Europi oko 19.000. […]
I Dubrovačka Republika kojoj se u literaturi pripisuje prvenstvo u uvođenju obrambenih mjera protiv kuge i osnivanja lazareta (Fleger) izdaje 1377., za razliku od Venecije, propis po kojemu odvajanje oboljelih i sumnjivih od zdravih treba trajati 30 dana (trentina). Po tvđenju Gerlitta 40 dana trajanja kontumacije provodi se prvi put u Marseilleu 1383. kojim činom karantena odgovara svojem imenu. […] Uzrok zbog kojega je u ono vrijeme za sprječavanje prenošenja i širenja neke zaraze određen vremenski rok baš od 40 dana leži u tome, kako Gerlitt navodi, što se je u XIII. i XIV. st. općenito smatralo da 40 dana predstavlja granicu trajanja između akutnih i kroničnih bolesti. Osim toga je vladalo i mišljenje da i plod u majčinoj utrobi za razviti se treba 40 dana, pa su zbog toga tako dugo i sve rodilje podvrgnute opažanju. Alkemičari su vjerovali da je potrebno 40 dana da se prema njihovim pretpostavkama u raznim tvarima razviju određene očekivane promjene, a i opći je potop trajao 40 dana. Vremenska razlika u trajanju karantene između 10 i 40 dana (1831. je u Prusiji karantena snižena čak na 3 dana), pa do 80 i 100 (Petrograd) govori o različitom shvaćanju mogućnosti prenošenja kuge koje je onda vladalo […]
Kad je Strosmeyer kao mladi kirurg sudjelovao 1830. u Danzigu u suzbijanju kolere, izjavio je da su se vojnički kordoni postavljeni oko grada pokazali kao sasvim beskorisni, dok su se u isto vrijeme pojedini činioci zalagali za strogo zatvaranje gradskih granica prema vani. […] Strosmeyer je sam jednom prilikom bio interniran pri povratku iz Danziga u jednoj karantenskoj postaji kroz 5 dana, pa se ruga prevari kontumacije (izraz koji se u ono vrijeme također upotrebljavao u značenju karantene). U Hannoveru, u rodnom mjestu Strosmeyera, u kojemu on djeluje kao profesor kirurgije zahtijeva se karantena od 14 dana. Prema uvjerenju Strosmeyera djelotvorna karantena je uopće neprovediva, jer se ne provodi pomoću kineskog zida, nego pomoću ljudi koji i sami podliježu zarazi. Prema njegovom vlastitom opažanju zaraza se širi i kroz vojnički pojas, a zatvaranje prema vani nepotrebno zastrašuje narod, otežava njegovu prehranu i stvara poteškoće za pravovremene prijave novih slučajeva oboljenja što sve pojačava pogibelj mogućnosti širenja zaraze. […] Cijeli se postupak [dezinfekcije prtljage pomoću otopine kalijeva klorida] Strosmeyeru koji obilazi službeno zaraženo područje čini kao najobičniji ‘hokus pokus’. Pučanstvo nezadovoljno karantenskim mjerama koje u mnogome koče njegov uobičajeni tijek života poduzimalo je katkad protiv liječnika drastične mjere koje se ponekad pretvaraju u otvoreni napad kosama i vilama. […]
U svrhu zračenja se sve stvari izlažu djelovanju vjetra na krovovima karantenskih zgrada, a za udimljavanje upotrebljavaju se razna sredstva od kojih neki autori spominju kao glavni ‘ocat od 4 lopova’ (lat. ‘acetum prophilacticum’ ili franc. ‘vinaigre à quatre voleurs’) jer su se navodno u Marseilleu 1628. četiri lopova spasila od kuge uporabivši tekućinu dobivenu od iskuhavanja više raznih biljaka. […] Karantenske mjere nisu u svim lukama bile jednake. U Trsu se npr. moraju podvrći karanteni od 7 dana svi brodovi bilo da na njima postoji neki bolesnik ili ne, a slični se postupak provodi i u Marseilleu kad je 1722. buknula kuga. Francuskim je brodovima u većini drugih luka zabranjeno uplovljavanje. U Rusiji se od brodova pri ulazu u luku zahtijeva naročiti pasoš [put(ov)nica] u kojemu stoji izričita izjava da na brodovima nema ni zaražene osobe ni robe. […] Svi stranci se moraju dezinficirati. Za brodove je obligatno trajanje karantene od 40 dana, a za one koji ulaze u tadašnju luku Petrograd čak 51. […] U Marseilleu je trajala karantena u neobičnim prilikama od 80-100 dana, a dogodilo se da su poneki zaraženi brod morali i spaliti. […] U pomorskom traktatu objavljenom 1836. u Adrianopolisu označene su luke u 21 zemlji u kojima su otvorene pomorske karantenske postaje. Međutim, provođenje u život pojedinih karantenskih odredbi bilo je vrlo često samo mrtvo slovo, jer je ono ometalo osobni putnički promet […]
U SAD-u se prema knjizi Siegerita ‘Amerika i medicina’ tek 1798. uređuje jedinstvena zdravstvena služba kad je osnovana prva pomorska bolnica koja kontrolira provođenje karantene. […] U Milanu mjere opreznosti naročito su stroge. U ovom je gradu 1570. donesen zakon da se svaka osoba koja dolazi iz zaraženog područja, bez zdravstvene propusnice, osudi na smrt. Putujući trgovci nisu smjeli uopće ući u grad. […]
U Bombayu je poslije pojave kuge 1896. odakle se je naglo proširila uništeno u lovu tijekom godine i pol dana 459.924 štakora. [Ovaj je podatak, kao i oni veći što slijede, precizno i besmisleno (ne)izbrojiv.] U japanskim gradovima Tokyo, Yokohama, Osaka i Kobe ubijeno je u roku od 8 godina (1898.-1906.) više od 20 milijuna štakora, a u Rio de Janeiru u roku od 2 godine (1906.-1908.) preko milijun (Sticker). […] U jednoj godini 1928.-1929. u Egiptu je na brodovima uništeno 1.511 štakora, a u raznim lukama Engleske 143.430. Među njima je bilo 41 kugavih. U Italiji je 1929. godine u 16 luka uništeno 13.455 štakora. […] Uzročnik lepre [gube, šuge] otkriven je 1871., kolere 1883., a kuge 1894. godine.“ (Hugo Gjanković, Epidemijske bolesti, lazareti, karantene u prošlosti, Naše more, god. XVII, br. 2, Dubrovnik, 1970, str. 83, 85-90).
Karantena je uradak dubrovačkog stvaralačkog duha „koja je istodobno bila i najveći medicinski praktični pothvat srednjeg vijeka, kada se je u medicini veoma mnogo filozofiralo, a veoma malo liječilo. […] Još nas i sada hvata jeza kad čitamo razne kronike o ovoj katastrofalnoj epidemiji kuge [XIV. stoljeća] koja je pokosila 43 milijuna ljudi, a od toga samo u Europi 25 milijuna. U Europi je naročito harala u Firenzi i ovu je kugu opisao Boccaccio u svom ‘Decameronu’. Ova je kuga poznata još i kao ‘Boccacciova’ kuga. […]
Dubrovnik ne slijedi primjer talijanskih gradova i ne zatvara svoju luku brodovima koji dolaze iz zaraženih ili zarazom sumnjivih krajeva jer bi takva odluka strašno ekonomski pogodila njihov grad […] Ne ploviti i ne trgovati, mislili su oni, značilo bi isto što i umrijeti od kuge jer bi umrli od gladi, što je opet teže nego od kuge, jer je smrt od nje kraća i lakša. […] Dubrovačka karantena je jedan od najvećih medicinskih podviga srednjeg vijeka koja će [u]skoro postati baština cijelog čovječanstva, a održala se doduše u nešto promijenjenom obliku, ali je u srži ista sve do današnjih dana. Ona ne spada u red srednjovjekovnih kabinetskih znanstvenih izuma, već je ona veoma koristan posljedak praktične medicine, pomorske smjelosti, trgovačke poduzetnosti i državničke mudrosti. […]
Svi su ovi razlozi imperativno nalagali da se izgradi novi lazaret na Pločama. Dubrovački senat već 1590. godine donosi odluku da se lazaret sazida na Pločama, ali izgradnja traje 1629. godine i daljnje dvije godine. […] Dubrovački lazaret je istodobno jedinstveni primjer medicinsko-higijenske arhitekture onog vremena i smatrao se je tada kao jedan od najboljih na Mediteranu.“ (Mato Šimunković, Dubrovnik osniva prvi karantenu, Naše more, god. XII, br. 3-4, Dubrovnik, 1965, str. 143-144).
„Tko bi iz Dubrovnika otputovao u kužne krajeve i zatim se htio vratiti, ne prošavši kroz karantenu, bio je kažnjen globom od 100 perpera i kontumacijom od dva mjeseca; tko kaznu nije izdržao ili joj htio izmaći, bio je stavljen na muke. […] Dvije godine prije čuvenog potresa [1667.] u Dubrovnik je stigao čuveni turski putopisac Evlija Čelebija. I on je morao proći kroz Lazaret na Pločama… gdje konače svi putnici, karavane i službenici koji dolaze iz svih područja, iz Carigrada, Hercegovine i Bosne. ‘Službenici ovog Lazaret-hana poslužuju i smještaju putnike i od mnogih doznaju tajne stvari i njihove privatne poslove… Ovdašnji stražari pazili su i na mene siromaha“ – piše Evlija Čelebija. […]
Jer uza same zidine Lazareta, uza zapadne njene strane, bila je klaonica i lazaretska skladišta bila su do početka Drugog svjetskog rata postala rezervni torovi stočnih trgovaca, a ‘dobre sobe i kuhinje’ su bile pretvorene u leglo tuberkuloze i očajne bijede predratne dubrovačke sirotinje. U blizini toga nesretnog kompleksa, na njegovoj istočnoj strani, bio je i onda najluksuzniji hotel ‘Excelsior’, a zatim i jedno od najposjećenijih kupališta, gradsko kupalište. Nije bio rijedak slučaj da su gosti, sišavši iz luksuznih apartmana, morali s gađenjem gledati na more pred plažom i hotelom. Obično je u tom dijelu plivala kakva crkotina ili dijelovi poklane stoke u klaonici koja je bila svega 800 metara udaljena od hotela! Gotovo da se moglo direktno iz hotelske sobe zaviriti u tu tužnu sliku bijede i smrada, a ponekad se noću miješalo blejanje ovaca i mukanje krava sa jazz orkestrom sa hotelske terase. […]
Staro vojno kupalište [na Banjama], zamišljeno i izgrađeno na početku ovog [XX.] vijeka, bez ikakvog komfora, gdje su i restoran i WC – četiri popravljene kabine – ruši se napokon [1960.]. Tako će se tik Lazareta dobiti polukružni pješčani sprud. I zbog očišćenog balasta oko njih i u njima, vitki zidovi ove stare građevine i njene kule, dobit će opet onaj stari oblik. A unutra restorani, svlačionice, dvije garderobe, svaka kapaciteta od 150 osoba, 240 kabina, dječji bazen od 80 kvadratnih metara, tobogani, prodavaonice, frizerski saloni, vozni park, skakaonice, itd. Kupačima će biti sve na raspolaganju do posljednje sitnice. Potrebno je samo odlučiti se za kupanje. [Danas se na Banjama mora pristupiti pravilnom okomitom zidanju kamenom, po starom običaju, dijela prema vanjskoj, dosta uzdignutoj ogradi, što bi u konačnici donijelo i nešto više prostora.] […]
I bilo je nekoliko prijedloga i projekata upotrebe Lazareta, manje-više poznatih: A) Bazar čija bi namjena, po predlagaču, bila najadekvatnija, jer bi to bio prostor kroz koji bi stranci prolazili i našli tu pod rukom sve što bi ih moglo interesirati, u malome. Osim toga, naša industrija [privreda] bi bila zainteresirana za osnovati tu svoje male prodavaonice, predstavništva, koje bi ona sama uredila. B) Svojedobno je dr. Schörzer, ugledni liječnik iz Zagreba, predložio da se tu osnuje institut za liječenje nekih koštanih i kožnih bolesti. On je bio ponudio cijeli elaborat o tome besplatno. Zbog toga je bila sazvana i sjednica u NO [Narodnom odboru], ali se nije našao novac. C) Prijedlog našeg iseljenika iz Amerike, Martinovića, da se u Lazaretima izgrade tržnice. Taj prijedlog je, kako sam uspio saznati, povukao sam predlagač. Ovaj prijedlog spominje i dr. Vladimir Bazala u svom radu o dubrovačkim pomorskim Lazaretima […] D) I na kraju za spomenuti je i jedan prijedlog od prije [II. svjetskog] rata, kad je Božo Banac predlagao da se na mjestu današnjih Lazareta izgradi hotel za koji je bio napravio ili bi bio napravio idejnu skicu sam Ivan Meštrović. Sada su [1960. godine] Lazareti podijeljeni na dva dijela. U jednom dijelu je kupalište, a drugi je rezerviran za budući veliki restoran. Ovo lutanje upućuje na pitanje da li postoji plan o svim mjestima u gradu koje bi trebalo adaptirati i barem osnovne intencije kako ih treba restaurirati. Ako takav plan postoji, zašto ovo lutanje? Zbog čega se ne poštuje mišljenje ljudi koji su ga stvorili, ako je taj plan prihvatljiv. Ne dirajući u iskrene napore nekih ljudi oko zaštite kulturnih spomenika, koji su zaista znatni, vjerujem da je ovo pitanje potrebno.“ (Hamdija Hajdarhodžić, Nekadašnji Lazareti – moderno kupalište danas, Naše more, god. VII, br. 1, Dubrovnik, 1960, str. 32-34).
Prvotne karantene i(li) ono što bi mogli nazvati karantenskom zaštitom nastale su u Reggio Emiliji, Veneciji i Kotoru (1374.), Dubrovniku (1377.) i Marseilleu (1383.). Tako je odluku o osnivanju dubrovačke karantene kao jedne od najoriginalnijih i najorganiziranijih u smislu „purifikacije“ donijelo dubrovačko Veliko vijeće 27. srpnja 1377. godine i to za lokaciju Mrkana blizu Cavtata. (Mirko Dražen Grmek, Pojam infekcije u starom i srednjem vijeku, drevne socijalne mjere protiv zaraznih bolesti i osnivanje prve karantene u Dubrovniku /1377/, Rad JAZU, 384, Zagreb, 1980, str. 40, 45-46, 50, 55).
„Kako je već u XII. stoljeću postojala u Rimu bolnica sv. Lazara za kužne bolesti koju je izgradio kralj Rothar II., a 1374. godine izolacijska ustanova u Veneciji stavljena na otok sv. Lazara, prozvane su ustanove i bolnice za kužne bolesti ‘lazaret’. Kako je pak ova venecijanska ustanova jedno vrijeme bila smještena i na otoku sv. Marije od Nazareta (1432. godine), ove su ‘lazarete’ povremeno zvali i ‘nazaret’. To, dakako, nema nikakve veze s Nazaretom u Izraelu. […]
K tome se 27. VI. 1482. i 14. X. 1482. propisuju neki opći propisi o suzbijanju kuge i posebni propisi za karantenu na Dančama. O čl. 4. ovih propisa – koji zabranjuje posluzi miješanje sa zdravim ljudima i prenašanje robe iz karantene – ogriješili su se grobari Mihoč Mirković Riječanin i Živan Pupak, pa su 13. I. 1483. osuđeni na smrt i obješeni na vješalima na Dančama, na isturenoj hridini nasuprot Lovrijencu, koja se još i danas zove ‘Vješala’ ili ‘Stratište’. […] Napokon je 25. II. 1496. zaključeno da se podigne kat na kući ‘Lazaret na Dančama’ (Div. Not. 75. 5-5′). […] Taj je lazaret služio kroz čitavo XVI. stoljeće. […] Od spomenutih objekata [na Dančama] sačuvali su se: […] 4. Lazaret, zgrada uz crkvu, nastavljena u obliku lakta od novoizgrađenoga krila dumanjskog samostana. […]
Jedna od najjačih dubrovačkih kuga je svakako ona iz 1526.-1527. godine, koju je donio krojač Andrija ili neki kapetan broda iz Ancone, robom koja nije prošla karantenu. Andrija je zato osuđen na smrt, vezan za kola i štipan užarenim kliještima, dok nije izdahnuo. […]
Već 1517. godine spominje se u antimuru na Pločama cabana (dakle, baraka) i domuncula (kućica) za konfinirane. Za gradnju ovih kuća uzima se građa od stare Sponze. […]
Kako, dakle, Lokrum nije bio pogodan, a važnost Ploča postala očita, odluči [dubrovački] Senat 12. II. 1590. gradnju lazareta na Pločama (Cons. Rog. 70, f. 152′-153′, 197′). To je četvrti i posljednji dubrovački lazaret. […] Najprije su izgrađene 3 lađe, a 1624. godine još dvije lađe, nešto kraće, tako da lazaret ima danas 5 lađa. (Riječ lađa upotrebljavam u onom smislu, kao što se govori o crkvenim lađama). [Tako Vladimir Bazala ispravno rabi riječ ‘Lazaret’, a ne ‘Lazareti’ jer kad netko ide u crkvu koja se sastoji od više brodova/lađa, ne kaže da ide u ‘brodove’ ili ‘lađe’.] […] Izgrađeni lazaret bio je ne samo lijepa, monumentalna i za one prilike jedinstvena građevina, nego i savršeno upravljan […]
Desno od njega [druma, puta] je ostao Tabor, posebni zidom ograđeni prostor za stoku i konje, te sajmište, kao i han [putničko svratište, konačište] kod crkvice sv. Antuna. Ovih građevina danas više nema. Na mjestu Tabora izgrađena je glomazna nova građevina Dubrovačke gimnazije. Preostala je samo kamena česma, lavlja glava, koja pušta vodu u veliko korito i nalazi se u prostoru uz gimnaziju, koji danas služi za parkiranje kola [karića] i automobila [taksista]. U
Lijevo od glavnoga druma ostao je lazaret, koji je bio od druma odijeljen 1 ½ m visokim zidom, koji je išao nad Lazaretom od janjičarskog hana (kule nad današnjim kupalištem) do Eminova lazareta (prve povišene zgrade odmah pri današnjem ulazu u lazaret) za odijeliti lazaret od prometa na glavnom drumu [putu], a glavna vrata u sredini zida bila su tako visoka da je kroz njih mogao proći konjanik na konju. Taj je zid danas uz glavni drum [put] nakazno dozidan, a njegova srednja vrata zazidana (ali se oluk još dobro vidi), jer je cesta pred gimnazijom podignuta. [Trebalo bi napraviti pothodnik za učenike današnje obližnje škole koji bi završavao upravo kroz prolaz od toga zazidanog luka, nešto nižeg od površine, u kojeg bi vodili skalini.] Istodobno je učinjen današnji ulaz u lazaret, koji gleda prema vratima od Ploča.
Lazaret, takav kakav danas stoji, jedna je od najljepših i najinteresantnijih građevina starog Dubrovnika. […]
Malo je ostalo od lazareta u Malom Stonu. Izgrađen je u XVI. stoljeću, a na katastralnom [katastarskom] planu iz 1838. godine još se lijepo vidi označen kao ‘lazaret’ (Lazaretto antico dello Rastello sanitario).“ (Vladimir Bazala, Pomorski lazareti u starom Dubrovniku, Zbornik Dubrovačko pomorstvo, Dubrovnik, 1952, str. 294, 299-305, 307).
„Crkvica sv. Antuna opata bila je na mjestu koje sada zauzima sjeverni dio kuće, vlasništvo zadužbine Račić, put Frana Supila br. 5. U toj crkvici, malih dimenzija, bilo je sjedište glasovite bratovštine Antunina, od kojih su se mnogi istakli i kao naučenjaci i kao bogati trgovci i kao dobročinitelji. U kasnije vrijeme bila je osobita čast biti primljen u tu bratovštinu, čiji su se članovi smatrali elitom dubrovačkih građana. […] Ispred crkve bio je i neki prostor s kamenim sjedalima gdje su običavali sjediti vlastela kad bi izlazila na šetnju. Naime, godine 1552. ovlašteni su činovnici radova da ta sjedala poprave. Francuskom okupacijom ukida se ta stara bratovština i rekvirira se njena imovina. Zgrade njenih humanitarnih ustanova (bolnica i Dom staraca) predani su ‘Blagom djelu’ kojemu je predana i crkva. Crkva je zapuštena, pa je počela propadati. U drugoj polovici XIX. stoljeća Uprava Blagog djela (Opera pia) dozvolila je Baltasaru Sivriću da je pregradi u konjsku štalu o čemu su očuvani nacrti po kojima možemo rekonstruirati njenu veličinu i izgled. Poslije toga prodana je nekom Alagi koji ju je do temelja srušio prilikom gradnje sadašnje kuće. Tom prilikom uništene su i grobnice koje su se tu nalazile, a među ovima i ona našeg najboljeg ljevača topova i zvona Ivana Rabljanina koji je ovdje pokopan i bio član ove bratovštine. Od te stare crkve, oko koje se skupljalo najuglednije dubrovačko građanstvo, očuvao se jedino drveni barokni kip sv. Antuna koji je sada u crkvi sv. Vlaha. […]
U crkvi sv. Lazara na Pločama (pod Lazarom) bilo je sjedište poznate bratovštine Lazarina, druge po ugledu u [Dubrovačkoj] Republici. Crkva se nalazila na mjestu zapadnog dijela terase hotela Excelsior. […] Članovi te bratovštine bili su većinom trgovci sa istoka, a nazivali su se Lazarini. Bratovština je 1532. izgradila svoju crkvu u blizini leprosorija (hospicija gubavaca) koji je 1463. godine bio premješten na položaj današnjeg hotela Excelsior. Naime, leprosorij se ranije nalazio ‘Iza grada’, u blizini stare crkvice sv. Lazara, koja i danas postoji. […] Ljeti 1907. godine, prilikom gradnje ondašnjeg hotela Odak, sadašnjeg ‘Excelsiora’, porušeni su zidovi crkve i uništene grobnice, bez da je snimljena i bez da su barem prepisani natpisi grobnica. Ondašnji konzervatori i ostala vlast nisu u tom pravcu ništa poduzimali. Tom su prilikom bila ostavljena njena glavna vrata s pročeljem koji je na dvoje dijelio terasu hotela. Prilikom izgradnje današnjeg hotela 1938.-1939. godine, bez ikakve stvarne potrebe, srušen je i zadnji ostatak tog povijesnog sjedišta stare pučanske bratovštine.“ (Lukša Beritić, Ubikacija nestalih građevinskih spomenika u Dubrovniku II, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 12, Split, 1960, str. 64, 66-67, 69-71).
Današnja rekonstrukcija i namjena jednine Lazareta trebala bi ići za množinom sadržaja, ali naravno kulturnog predznaka (s posebnim obzirom na blizinu škole). Svojevremeno je u prvoj lađi bio disco, ali skoro da je i to pogodnije mjesto od samog Revelina koji je neposredno u staroj gradskoj jezgri.

Priredio: Đivo Bašić

47 preporuka
comments icon 0 komentara
0 komentara
839 pregleda
bookmark icon

Write a comment...

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *