Input your search keywords and press Enter.

Izložba Noemi Čotić u Galeriji Flora u petak

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik poziva na otvorenje izložbe “Prozor” Noemi Čotić koje će se održati u Galeriji Flora u petak 22. srpnja s početkom u 21 sat.


Izložba je otvorena do 1. kolovoza i može se pogledati svaki dan od 18h do 22h. 
Radujemo se Vašem dolasku i druženju u Florinom vrtu.

Nepoznata, ona je bila moja omiljena forma”

Paul Eluard

Mlada hrvatska umjetnica Noemi Čotić, čija je internacionalna karijera u zamahu, svrstava se bez sumnje u one skulptore koji s velikim žarom i odlučnošću svojim radom tragaju za nepoznatim formama, zahvaljujući kojima čovjek želi otkriti i objasniti duboku i misterioznu suštinu postojanja.

Naizgled hladnim, čistim geometrijskim i spiralnim konstrukcijama koje ponekad evociraju organske, ponekad arhitektonske strukture i njihove derivacije, umjetnica nas svojim vizualnim radom podsjeća da uvijek postoji “neka tajna veza” koju pronalazimo prepoznavajući u nepoznatom ono sto nam je blisko.

Konstruirano na taj način, svako skulptorsko djelo ove umjetnice predstavlja jedinstvenu cjelinu čija morfologija otkriva ispreplitanje mikro i makro svjetova. Svojom naglašenom dramatičnom tenzijom između konstitutivnih elemenata te strukturalnim preplitanjem punog i praznog, vanjskog i unutarnjeg prostora, taj sustav suočava nas s konstantnom aromorfozom reverzibilnih slika. Sa svakom novom vizualnom propozicijom autorica nam predočava upravo te slike u njihovom skulpturalnom i instalativnom obliku postojanja.

Riječ je zapravo o slikama koje, bez da bilo što “objašnjavaju” ili “poručuju”, u čemu i jest njihova ekspresivna i konceptualna jačina, jednostavno funkcioniraju. Skupom fenomenoloških manifestacija, kao što su plastičnost elementa, kvaliteta materijala, sedimentiranje kromatske vrijednosti, transparentnost, prozirnost, vibracija i difrakcije svjetlosti, te slike otvaraju prostor ” sui generis”, jedan aktivni prostor u kojem ono što nam je ponuđeno nije različito od onoga što to ponuđeno može postati u zavisnosti od toga koliko smo spremni tragati za novim mogućnostima.

U tom smislu umjetničko djelo Noemi Čotić zapravo je neprekidno traganje. Njegova suština je u cirkulaciji, kontinuitetu, prenošenju i podjeli iskustva. Cilj ove mlade umjetnice nije da afirmira nego da inspirira , kako sebe tako i publiku, jednim specifičnim postupkom transformacije intimnih, misaonih i spiritualnih formi u vidljivu i materijalnu stvarnost koja jednostavno funkcionira pred našim pogledom. Njen kreativni postupak suštinski je zasnovan na procesu preinačavanja i prevođenja jedne autentične forme u drugu autentičnu formu. Tako u radovima Noemi Čotić svaka transformacija istovremeno omogućava rađanje novih i kontinuitet originalnih formi s kojima se gledatelji suočavaju trenutno i globalno, intuitivno i čulno, kao u nekom neočekivanom i sudbonosnom susretu.

Noemi Čotić nam svojim cjelokupnim dosadašnjim radom nudi upravo vrstu transfernog iskustva koje ne zavisi samo od individualnog ili kolektivnog razumijevanja umjetničkog djela nego prije svega od neke vrste susreta s onim što nam djelo može ponuditi izvan svakog verbalnog tumačenja.

Obraćajući nam se univerzalnim jezikom geometrijskih i arhitektonskih formi u stalnoj transformaciji, dakle čistim ritmičkim jezikom, ona gradi jedan otvoren, poetičan i autentičan kod koji operira ne samo ispisanim nego i praznim linijama u koje svaki promatrač upisuje osobne misaone sadržaje i praznine.

Usprkos činjenici da je na prvi pogled (formalno) rad Noemi Čotić neosporno inspiriran konstruktivizmom, jasno je, već od prvih javnih izložbi 2009. godine do nedavnih ostvarenja prezentiranih u Kanadi 2016. godine, da taj rad ima i neke sasvim drugačije odlike koje ga uvrštavaju u suvremene tijekove konceptualnog vizualnog istraživanja plastičnih, modularnih formi i njihovih temporalnih aspekata. Upravo zbog istraživanja tih temporalnih aspekata umjetnica u svoje radove sve češće uključuje i tehnološke dispozitive koji joj omogućuju eksperimentiranje vremenskih dimenzija skulptorskih i instalativnih struktura.

Tim je radom Noemi Čotić u listu svojih vizualnih razmišljanja uvrstila i jedno novo razmišljanje o simultanom postojanju realnih i virtualnih prostora, onih koje Michel Foucault, francuski filozof, naziva “heterotopičnim”. Preciznije rečeno, radi se o prostorima koji, kao na primjer ogledalo, istovremeno postoje i ne postoje omogućujući nam da se realno vidimo tamo gdje znamo da se ne nalazimo.

O takvim heterotopičnim prostorima, onima koji nas fasciniraju svojom fenomenološkom i temporalnom kompleksnošću, a istovremeno i jednostavnošću, Noemi Čotić komunicirala nam je svoja vizualna razmišljanje upravo radom prezentiranim u galeriji Chambre blanche u gradu Québecu u Kanadi 2016 u uglednom centru za istraživanje prostora. Istražujući tehnološke mogućnosti umjetnica je, prema vlastitim riječima, “tražila odgovor na pitanja koja ne poznaje”.

Zahvaljujući izravnoj kaptaciji slike realnog prostora projiciranoj na instalativnu viseću formu od pleksiglasa koja omogućava difrakciju svjetlosti i stvaranje paralelnih prostornih projekcija u koje su u realnom vremenu integrirani i gledatelji pozicionirani u istom momentu između kamere i instalativne propozicije, umjetnica je uspjela proizvesti te učiniti vizualno i temporalno operativnim heterotopični prostorni model. Ovim projektom ona je započela interaktivno prostorno i skulpturalno istraživanje koje ju je ,bez sumnje, uvelo u novu etapu umjetničkog razvoja u kojoj je, zahvaljujući novim tehnološkim mogućnostima, ustaljeni postupak akumuliranja geometrijskih elemenata koji stvaraju prostorne dimenzije, obogaćen novim i fascinantnim iskustvima.

Konceptualna i izražajna snaga ovog projekta ogleda se prije svega u učinkovitom i inteligentnom suočavanju gledatelja s njegovom vlastitom temporalnošću i s iskustvom simultanog postojanja u raznim vidljivim, a ipak irealnim prostorima. No više od svih tih prostornih i vremenskih, vizualnih i konceptualnih aspekata, ono po čemu je ovaj rad posebno učinkovit i rekla bih naročito dirljiv, njegova je lebdeća, gotovo nestvarna materijalnost i jedna vrsta dramatične strukturalne nestabilnosti.

Zahvaljujući ovom projektu koji u istom momentu na čudesan način stvara, fragmentira, multiplicira i spaja različite realne i virtualne prostore, Noemi Čotić otvorila je, kako pred publikom tako i pred sobom, neke nove putove. One koji vodeći nas sve dalje i dalje ka stranom i nepoznatom, zapravo vode k nama samima.

( Dr. Branka Kopecki, redoviti profesor na Université du Québec à Trois-Rivières, Université Laval Québec )

Noemi Čotić rođena je u Splitu 1988. godine. Završila je srednju Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku, te magistrirala kiparstvo 2013. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Splitu u klasi prof. Kuzme Kovačića.

2014. godine odlazi na tromjesečni rezidencijalni boravak  u GLO-ART centaru u Belgiji, a 2016.godine, nakon žirirane izložbe u Studiju za suvremenu umjetnost Let 777, boravi u Canadi gdje u Galeriji La Chambre blance u Quebecu dva mjeseca eksperimentira i istražuje nove tehnološke mogućnosti.

Radila je na nekoliko filmskih projekata surađujući na scenografiji : Ambasada film( Čarobnjak iz Oza, Igra Prijestolja ) i Aleks Produkcija ( DIG, Game of war, Winnetou).

Zajedno s umjetnicima Ivanom Franke, Lukom Piplicom te timom Raqs Medija Colectivom iz New Delhija, u sklopu izbora Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture, sudjeluje u projektu “Granice percepcije”.

Istaknutije samostalne izložbe: 2016.Quebec,Canada – La Chambre Blanche, ” Prozor u Quebec “, 2016. Canada – La Chambre blanche, ” Prozor u Quebek II “, 2016. Zagreb, Greta, ” Bijeg u poznato”, 2015. Dubrovnik, Studio Let 777, ” Početak i kraj “, 2014. Split, Dioklecijanovi podrumi, “Aromorfoza”.
Program je financiran sredstvima Grada Dubrovnika i Ministarstva kulture RH kojima ovom prilikom zahvaljujemo na potpori

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *