Input your search keywords and press Enter.

Izložba Neo-eon u Galeriji Flora

Izložba Neo-eon Celestine Vičević u Galeriji Flora otvorit će se u subotu 11. lipnja s početkom u 21 sat. Bit će otvorena do 21. lipnja i može se pogledati svaki dan od 18 do 22 sata.

Nađete li se u Louvreu u dijelu u kojem se nalaze remek djela francuskog romantizma, zasigurno ćete zastati pred slikom Eugenea Delacroixa Sloboda predvodi narod. Alegorijski lik polugole žene-božice predvodi narod. Bolje reći-muškarce. Kad muškarci zapnu u dogovorima žene ih povedu naprijed, rekli bismo.

Pedesetih godina u New Yorku grupa umjetnika poznatija kao njujorška škola iznjedrila je vodeća imena kao što su Jackson Pollock, Willem de Kooning, Franz Kline, Mark Rothko, Archille Gorky, Barnett Newman i Robert Motherwell. Ovaj potonji postao je suprug Helen Frankenthaler, umjetnice koja je postala jedna od prvih predstavnica tzv. post-painterly abstraction. Njene slike u svijet visokoparne ozbiljne („dramatične“) apstrakcije kakvu su zastupali Rothko i Franz Kline uvele prozračnost i lepršavost. Svojom tehnikom u kojoj je uljane boje razrijeđivala s puno terpentina iste postadoše akvarelističke. Boje su se upijale u površinu platna i postajale njenim dijelom. Ako vrijedi ona teza američkog slikara Leona Goluba..spoj žestine i kontrole obilježja su genijalnosti, kod H.Frankenthaler se ona sigurno može primijeniti. Istina, nakon prvog vala poslijeratne apstrakcije njene slike su se mogle doimati kao ljupke, umilne s dozom komercijalnog u sebi. Trendovske slike koje svaki bogataški stan negdje na Manhattanu mora posjedovati. No, bijaše to procjena tek na prvi pogled jer čini se da su i ovdje bili muškarci zapeli. Što drugo očekivati nego opet ženu koja će ih izvesti iz njihovog teškog,tvarnog i mračnog samosažaljenja.

Samosažaljenje u povijesti umjetnosti nije novina. Ponekad, valjda da ne bude previše negativnih konotacija to nazivahu melankoličnim, ali u principu radi se o istom.

Riječka grafičarka mlađe generacije koja svojim prozračnim velovima boja (koji istina nisu kao kod Frankenthalerice pretežito organičkog obličja, ali svakako s puno dodirnih točaka), čini se nanovo izvodi svoje iz mračnjaštva (sad već i neke žene, a ne samo muškarce). Umjetnica o kojoj je riječ je Celestina Vičević. Kako ista to čini? Krugom. Dakako, govoriti sad o simbolici kruga bila bi neverending story pogotovo stoga što u svim svjetskim religijama taj znak ima ključno mjesto, a bilo bi to čak i pogrešno u Celestininom slučaju. Preklapanja, koncentričnosti kružnih oblika odraz su vjerovanja u stupnjevitost bitka-postojanja. Štoviše, pridoda li se tu i definicija koja kaže da se krug može promatrati i kao dobrota koja se širi uz neizbježna značenjska svojstva samih boja očigledno da ispred sebe imamo umjetnicu koja

neće stajati kao ukopana i u nevjerici ispred depresivnih bjelosvjetskih tema nego prije da će kao predvodnica na entu iliti postpost woman zastati ispred rajskog vrta, obasjana sa sjajnim svjetlom i smiješkom.

No, pokušajmo u ovom slučaju riskirati te se odmaknuti od svakog referiranja i na povijest umjetnosti ili povijest općenito pa će nam postat jasno da ona čak nisu niti bila nužna.

Kako to? Razlog je jednostavan. Njena djela su neo-eonska.Takva su jer u sebi istovremeno sadržavaju elemente i posljednjeg(sada dok ovo čitate!) i prvog(vrijeme prije svijeta!) vremenskog razdoblja (nije li svjetlost koja umjetnicu toliko zaokuplja starija od našeg planeta?) Tako dugo vremensko razdoblje se inače naziva- eon i budući da je ucjelovljeno na sasvim novi način, poput kakve pjesme, gigantskog stiha,a po svojoj ne-linearnosti slika istodobnosti, ono ima i atribute novog te je prema tome i neo. Slučajnošću znanih i neznanih geometrija umjetnica prilikom postavke izložbe itekako vodi računa o osvjetljenju; standardnom galerijskom, prirodnom ali i tzv. crnom svjetlu (black light). Tako će ta svjetla osvijetliti neo-eonska djela podstičući eksponencijalnost umjetničinih namjera i njenog iskustva grafičkog koje se svojom elementarnošću, fragilnom tjelesnošću te samim postavom pretvaraju u site-specific grafike. Te su grafike poput skulptura u ranim civilizacijskim stupnjevima-prilike za razmišljanje. A mogli bismo parafrazirati Julija Knifera pa(umjesto Celestine) reći: „Vjerojatno sam svoje posljednje krugove već osvijetlila, a prve možda nisam?“

Zlatko Kozina

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *