Input your search keywords and press Enter.

Planinari Hpd Sniježnice iskoristili su protekli sunčani vikend za izlet na ne tako daleku destinaciju. Cilj je bilo pelješko Zmijino brdo (Mont Vipera) i vrh sa možda najljepšim pogledom u hrvatskim planinama, a to je vrh Sv Ilije Gromovnika. Iako je visok „samo“ 961 m i spada u niže planinske vrhove imate dojam da je mnogo viši zbog njegovog markantnog i surovog izgleda iznad pitomih peljeških plaža. Nažalost Zmijino brdo je u novijoj prošlosti poznato i po nekoliko tragičnih slučajeva, kada su izletnici ili nestali ili nastradali na mnogobrojnim strminama, provalijama, jamama i sl. Osnutkom Stanice HGSS-a u Orebiću i informiranjem turista broj nesreća se na Zmijinom brdu smanjio i više ga ne prati loš glas.

Mi smo se dobro informirali i prije izlaska sunca krenuli prema Orebiću a nakon dogovora sa našom neslužbenom vodičkom Marinom odlučili smo se za kružnu turu koja kreće iz zaselka Ruskovići. Ostavljamo Orebić i veliko plavetnilo za leđima i hodamo markiranom stazom do ulazu u Iliju. „Ulaz“ u Iliju je poput usjeka između dva stjenovita manja vrha. Zaobilazimo oveću stijenu nad kojom stražare borovi spljoštenih vrhova, kao da su se spustili da malo bolje provjere tko to u posjet Iliji dolazi. Nastavljamo uzbrdo i sivilo oko ulaza sad vec zamjenjuju smeđo zelene boje visokih borova i pokojeg mediteranskog hrasta. Pod nogama nam se izmjenjuju male hrpice šiški i žirova dok vijugamo stazicama. Izlaskom iz šume otvara nam se pogled na korčulanski arhipelag kao i na skoro cijelu južnu stranu Pelješca. Orebić je doslovno ispod nas, kao na dlanu. Uživamo u pogledu dok neki od nas uzaludno pokušavaju pogledom pronaći i parkirane aute u Ruskovićima. Nakon predaha i pogleda opet hodamo uzbrdo u sivilo sipara podno stjenovitih vrhova. Nekako nenadano sivilo opet prestaje i ponovno ulazimo u visoku borovu šumu a naše noge uživaju jer je tlo zemljano, mekano i ravno. Sve češće nailazimo i na snijeg što našem usponu već daje i elemente skoro pa snježnog uspona. Iako mu se veselimo malo smo i zabrinuti jer nismo baš računali da ce nas dočekati 10 cm snijega. Ali što je tu je… pravimo malog snješka i fotkamo snježnu idilu pod borovima.

Na rubu šume iz koje izlazimo na 800 m/nv nalazi se i kameni pl. dom sa uklesanim Sv Ilijom Gromovnikom, unutrašnjom gustjernom, velikim kaminom i spavaonicom u potkrovlju. O domu brine Hpd Sveti Ilija iz Orebića od kojih smo dobili i ključ. Dom je izgrađen 1908. na inicijativu Nadvojvode a kasnije i Cara Karla Von Habsburga, koji je tih godina bio u lovu na Sv Iliji. Planirao se izgraditi i kameni put kao i velika tvrđava sa topovima na vrhu zbog važnosti samog vrha u strateškom smislu tj zbog obrane južnog Jadrana međutim sve je ostalo na kamenoj kući i šumskim stazama. Inaće uz ovaj dom nešto niže također u šumi nalazi se i drugi drveni dom oko kojega se u proljeće organiziraju planinarska druženja i akcije gdje sudjeluje i po nekoliko stotina planinara i izletnika.

Nakon što smo marendali na „verandi“ ispred doma ponovno gazimo uzbrdo ali ovaj put prtimo snijeg kojeg je sve više čak i preko 30 cm na pojedinim mjestima. Otprilike pola sata od doma izlazimo na vrh. Otvaraju se svi mogući vidici, na Dubu, Korčulu, Sućuraj na Hvaru, Mljet, u daljini na Vis, Lastovo, Biokovo, Dinaru… vide se i bijeli vrhovi planina u BiH i Crnoj Gori ali nekako nas najviše privlači pogled na Pelješac tj na oštri greben koji skoro ide cijelom dužinom poluotoka.

Sam vrh označen je jednostavnom kamenom pločom i drvenim križem a nešto dalje nalazi se i malo željezno sidro, usidreno među stijenama kao i ostatci kapelice iz 17. stoljeća koju su udari gromova davno srušili.

Omamljeni suncem i pogledom nakon grudanja polagano se spuštamo do doma pa stazom kroz borovu šumu nastavljamo u pravcu Bilopolja tj južnom padinom iznad Pelješkog kanala gdje prateći uhodanu kozju stazu silazimo u civilizaciju tj u zaselke oko velikog samostana Gospe od Anđela iz 16. stoljeća koji se nalazi na stijeni iznad mora, na 152 m/nv i vjerojatno je jedan od samostana sa najboljim pogledom u okolici. Uz samostan se nalazi i crkva sa grobljem. U produžetku prolazimo i kraj crkve Gospe od Karmena uz koju se nalazi skupina zaštićenih čempresa zasađenih daleke 1600. godine. Zaštićeni su zbog impozantnih dimenzija, starosti i ljepote. Nakon skoro 15 km u krug vraćamo se u Ruskoviće pred mrak gdje uz predah dogovaramo gdje ćemo na opuštajuće netko pivo netko čaj.

Moram napomenuti da za predivan pogled moramo zahvaliti i savršenim vremenskim prilikama. Uz sunčan dan okruženi snijegom, na vrhu nas je dočekala idila bez daška vjetra. Mnogo toga nam se poklopilo i upotpunilo skoro 15 kilometarsko i 8satno uživanje tj hodanje po kamenjaru, snijegu i šumama. Da li to ima veze sa našim Ivicom koji nas je motivirao na ovaj uspon ili su se tu umiješale neke manje poznate sile po kojim je također od davnina Sv Ilija poznat poput vila, tintilinića, patuljaka… neznamo jer ih nismo sreli da ih pitamo. Međutim tijekom uspona sreli smo nekoliko šutljivih muflona koji su nas oprezno kibicali sa okolnih vrhova kao i simpatičnog malog ponija u podnožju Bilopolja s kojim smo razmijenili nekoliko jabuka i koji nas je pozvao da opet navratimo.

Đani Kobilić
www.hpd-snijeznica.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *