Gruški meštar od brod(ov)a Đulio Šoletić

Objavljeno prije 1 godina  -  - 1godina ago 62


„Kad je Đulio Šoletić učio zanat kod svog oca brodograditelja, Gruž je bio bez rive i željeznice, načičkan škverovima u kojima su se rađali jedrenjaci. Na škveru Pilata, kasnije Šoletića, Đulio je čuo prve priče o brodu i jedrima, lukama i zemljama, poznatim kapetanima, protima i kalafatima gruškim, koji su od zore do mraka nabijali katran i kučinu u bokove jedrenjaka [tzv. šuperenje].
Priče su pričali meštri i šegaduri. Đulio je sve to slušao i jedva čekao dan kad će i on kao brodski meštar stati nogom ispod jedra.
Radio je da što prije stekne povjerenje i otisne se na pučinu. Sa škvera [po dubrovački – škara] su klizali u more jedrenjaci ‘Barun Grlica’ [‘Baron Gerlitz’?], ‘Rad’ i ‘Stipan’, posljednji gruški jedrenjaci sa škvera ispod smokve. Zvona su zvonila, muzika [glazba] je svirala, slavilo se njihovo porinuće. A zatim? Kao da je taj zvon bio posljednji. Para je pobijedila jedra, a inženjeri su već preko Šoletićeva škvera poboli crvene kolčiće, znak da tuda ima proći nova željeznička pruga.
– Zbogom jedra! – uskliknuo je mladi Đulio, koji se uskoro zatim našao na parobrodu “Beatrice“ kao brodski meštar. Njegov dan je konačno došao, ali nije mogao prežaliti što nije okusio vožnju na jedrenjaku. Popravljao je drvenariju, kalafatao bokaportu i pravio bucjele, te četiri i po ‘šterline’ zarađivao na mjesec. Prešao je zatim na parobrod ‘Balkan’ i već osjetio sve draži i teškoće pomorca.
Poslije šest godina plovidbe Đulio se našao u Americi, gdje je 10 godina radio za jednu kompaniju. Mnogo je radio, dobro je živio, ali se zaželio svog Gruža. ‘Kao da je u meni nešto govorilo: Kući, kući!’ Šef kompanije mu nudi vilu, predlaže mu da dovede svoju obitelj, ali šef ne zna kako se Đuliu nadimlju grudi kad pomisli na Kantafig, Petku, Srđ i Nuncijatu, kad sam sebi predoči sliku da se nalazi u svom kaiću kod Grebeni [blizu Lapada].
U Gruž se povratio nekoliko dana poslije sarajevskog atentata [nakon 28. lipnja 1914.]. Postaje vojnik, ali gradi brodice; rat završava, on opet pili madijere i gradi barke elegantnih linija, kakve je gradio i u doba jedrenjaka. I penziju je zaradio, ali se svog zanata nije odrekao. U njegovim rukama još se nađe dlijeto, viola i pilica, iako su mu 82 godine. I danas se [1958. godine.] s nostalgijom sjeća škvera pod visokom smokvom, u kojem je ostavio mladost i gdje je doživio mnogo radosti i uzbuđenja. (M. K., Đulio Šoletić, Vjesnik, god. XVIII, br. 4783, /četvrtak, 15. svibnja 1958./, Zagreb, 1958, str. 5).

M. K.
[Priredio: Đivo Bašić]

P. S. Kantafig ili Kantafik (od lat. caput fici – „rt smokava“). Još od 1453. ovaj rt se zvao Punta de Candafigho od canto ili cavo de figho. Vidi: Vice Adamović, Gruž, Topografično-povjesničke bilješke, /Pretisak iz „Srđa“/, Dubrovnik, 1903, str. 5, bilj. 1; Ante Marinović, Gruž (Kratki povijesni pregled), Croatica Christiana Periodica, god. XI, br. 20, Zagreb, 1987, str. 175.
U narodu je ostala zabilježena općenita izreka: „P’o je bat pod smokvu“.
O nekim drugim aspektima problema smokve vidi: Đivo Bašić, Zašto je Isus Krist prokleo smokvu?, Studio Moderna, Zagreb, 2012, 47. str.

62 preporuka
comments icon 0 komentara
0 komentara
659 pregleda
bookmark icon

Write a comment...

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *