Input your search keywords and press Enter.

Galerija Flora: Goran Škofić

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik poziva Vas na otvorenje izložbe

Izložba / Goran Škofić 

Galeriji Flora, nedjelja, 25. lipnja u 21:30 h

Šetalište kralja Zvonimira 32, Dubrovnik

Izložba se može se pogledati svaki dan do 3. srpnja u Galeriji Flora od 18 do 22 h. Veselimo se Vašem dolasku i druženju u Florinom vrtu.

Galerija Flora, izložbeni prostor Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik, već izvjesno vrijeme ‘uznemirava’ ljetnu turističku okupacijsku rutinu i zimski san lapadske Uvale te prkosi njenoj navodnoj nezainteresiranosti i nepotrebitosti  za drugačijim sadržajem tj. odmakom od izvorne forme, ali sve naravno na nenametljiv način. Umjetnik Goran Škofić savršeno se uklapa u taj idiom. Svojim generiranim video i foto radovima i promišljanjem izložbenog prostora mimikrično se stapa s okolinom u kojoj rad nastaje uz, uvijek prisutan, domišljati odstup. U galeriji Flora Škofić je na desetodnevnom, ‘mini’ rezidencijalnom boravku, kako i priliči ljetovališnoj filozofiji okruženja. Međutim, umjetnik nije podlegao čarima dokolice. Gotovo svakog dana svog boravka u prostoru Florinog doma publici predstavlja po jedan od svojih, uglavnom recentnijih, video radova ili eksperimentalnih filmova, uz intermisiju nagrađivanog studentskog rada Kuća lutaka. Radove postavlja uvijek na različita mjesta u i izvan galerije, u izložbeni prostor, u rohbau pomoćni prostor, u vrt…  Pojedina djela tako, barem ona prikazana u eksterijeru kuće, na direktan način komuniciraju, osim s hotimičnim posjetiteljima, i s vanjskim svijetom dokonim šetačima prenatrpane šetnice, kojima svjetlost projekcije zaustavlja pogled, a ponekad i korak.Izložba prozaičnog naslova ‘Izložba’ upućuje na teatralizaciju same izlagačke forme. Umjetnik nas, tako, i nazivom upozorava da je ono što ćemo zateći u galerijskom prostoru zapravo izložba, odnosno prikaz / uprizorenje  izložbe. Već provjeren koncept Škofić ovdje ponavlja i nadopunjuje. Koristi se galerijskim prostorom, koji dijelom mijenja svoju primarnu funkciju izložbene prostorije, i prostorijom koja trenutno služi kao spremište te malim međuprostorom – hodnikom, koji povezuje ta dva prostora. Dakle, u međuprostor je postavljena kamera koja jednosmjerno prati aktivnost iznošenja zatečenih stvari iz spremišta u galerijski prostor, i tu akciju koja prethodi izložbenom postavu na ‘Izložbi’ pratimo kao video rad. Rohbau prostorija, koja trenutačno služi kao spremište, a u budućnosti, nadamo se, neophodna multimedijalna dvorana, ovdje dobiva ulogu galerijskog prostora i u njoj je izložena site – specific instalacija Blackout. Riječ je o običnoj žarulji koja na jednostavnom kabelu visi sa stropa i osvjetljava prostor, ili ga ne osvjetljava pa je u prostoriji mrak. Da je žarulja, odnosno ono što ona generira – svjetlo tj. mrak, subjekt ovog rada promatrač zapravo osvještava kroz video rad koji kontekstualizira rečeni kadar, prazan prostor u kojemu sa stropa visi žarulja. U jednom trenutku umjetnik prilazi žarulji i zakrenuvši je upali svjetlo, istovremeno se i na žarulji u prostoru događa isto, ona svijetli. Umjetnik napušta kadar, svjetlo se za neko vrijeme ugasi, opet istovremeno, u realnom i u snimljenom prostoru, i ‘gledamo’ mrak. Kao i kod većine radova u kojima koristi sebe, kao pojedinca ili multiplicirane likove matrične realnosti, da bi prenio neku univerzalnu priču koju razumijevamo kao našu osobnu, i ovdje osjećamo isti efekt paljenjem i gašenjem te meteforičke žarulje, osjećamo neka nastojanja i neminovna zamračenja te podsvijesno uviđamo da ‘svi smo mi Škofić’, u vlastitim okvirima, naravno.Galerijski prostor aranžiran je raznim predmetima, ljestvama, stolovima, kutijama i slično, dakle stvarima prenesenim iz spremišta, koje obično ne zatičemo u izložbenom prostoru za vrijeme izložbe, ali ovdje zajedno s nekoliko video radova u kojima su opet glavni akteri ti pomoćni predmeti ‘iz sjene’ – postamenti i ljestve, htjeli ili ne promišljamo o očekivanjima, nametnutim formama i ustaljenim propozicijama. Što je to, zapravo, izložba? U svoje djelo Škofić nas uvlači, ne samo kao pasivne promatrače već kao apsorberske kolektore transmisije svojih/globalnih istraživačkih postupaka i (ne)mogućnosti (samo)realizacije. Izložba je, mogli bismo zaključiti, slika svijeta u nastajanju, nedovršena kreacija čije se tisuće mogućnosti dalje filtriraju kroz moždane aktivnosti promatrača.

Helena Puhara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *