Dubrovnik je za ‘siću’ postao pripizdina iz srednjeg vijeka

Objavljeno prije 2 mjeseca  -  - 2mjeseca ago 86


Nakon ‘Igre prijestolja’ i ‘Borgia’ , u kojima je Grad bio prerušen u neke tuđe maske, eto nam i legendarnog engleskog pustolova Robina Hooda!

Dubrovnik plovi! Dubrovnik opet ište pustu hrid, da skrije Slobodu…. Odzvanjaju nostalgične riječi Vojnovićeve “Dubrovačke trilogije”, koja bi u naše dane komodno mogla postati kvadrilogija.

Jer, Dubrovnik opet plovi, ali ovaj put ne da skrije svoju slobodu nego da za masne pare proda ono što je od nje još ostalo. Ostavština nimalo zanemariva. U svojoj povijesti bio je Grad jedini hrvatski kraj koji je znao sačuvati autonomiju i obraniti državnost.

Još od Zadarskog mira 1358. gradili su Dubrovčani svoju zasebnost, a mjesto na razmeđi svjetova, susretište istoka i zapada, natjeralo ih je na državničko majstorstvo nepoznato hrvatskom kolektivu do danas.

Za Hrvatsku vrijedi jezgrovita Krležina opaska da, kad je imala snagu, nije imala mudrosti, a kad je i bilo pameti, nije imala snage. Čini se da je Dubrovnik znao spojiti oboje.

Njegova snaga bila je, međutim, u njegovoj odvažnosti, ne u vojnoj moći, koja je, u usporedbi s carstvima oko njega, bila zaista neznatna.

Doduše, Grad se naoružavao i utvrđivao, ali treba imati na umu da je već na Ivanici, lokalitetu do koga je sa Straduna moguće stići pješke za nekoliko sati ne odveć naporna hoda, počinjao moćni Otomanski Imperij. U priobalju ga je okruživala i pritiskala snažna Venecija.

Nemirna granica s Turskom ipak je, kako-tako, odolijevala, a dubrovački poklisari na Porti lukavo su, koristeći sva sredstva, a to je značilo i podosta „podzemne diplomacije“, dakle podmićivanja, nagovaranja, obećavanja, ali i beskrupulozne trgovine informacijama, uvjerili Turke da su im Dubrovčani najlojalniji saveznici. Istom su mjerom uvjerili Papu u svoju besprijekornu odanost katoličanstvu i španjolske kraljeve u svoje nepokolebljivo prijateljstvo.

Bezbroj je poznatih i manje poznatih svjedočanstava dubrovačkog državničkog umijeća.

Junačkih, prijetvornih, ponekad i neslavnih. Neki od tih detalja zaista su spektakularni. Neki odišu sceničnošću.

Uostalom, Grad u svojoj najnovijoj povijesti znamenit po ljetnom kazališnom i glazbenom festivalu, od najranijih je vremena bio i velika pozornica.

Po tome je dionik i mediteranskog identiteta, gdje je svaki trg i ulica potencijalno prizorište svakidašnje teatralizacije javnog života. Jedna epizoda zorno svjedoči koliko je i Grad pod Srđem odrana njegovao kazališnu umjetnost.

Vrijeme renesanse otvorilo je njegove skute velikim perima hrvatske dramske riječi. Šesnaesto je stoljeće Dubrovnik dočekao kao već kultivirana kazališna sredina.

No u Grad su zalazili i manje kultivirani histrioni. Upravo je odnos prema njima ogledalo odnjegovana ukusa.

Tako i glumci iz Bosne dolaze u Dubrovnik do sredine 16. stoljeća, kad se već uvelike prikazuju hrvatske drame Nikole Nalješkovića i Mavra Vetranovića, i kad počinje djelovati Marin Držić.

Među gostujućim Bosancima zatekao se i neki Turčin Zambaša.

Zabavljač očito znatno ispod standarda ondašnje dubrovačke publike. No bio je Zambaša podanik sultana, s čijom se velebnom moći nije trebalo igrati.

Kako, dakle, zaštititi vlastiti dobar ukus i pritom ne ugroziti odnose s moćnim carstvom? Tu kvadraturu političkoga kruga riješili su Dubrovčani maestralno, ujedinjujući svoj diplomatski i redateljsko-kazališni nerv.

Državne su vlasti te 1552. godine nagradile Turčina Zambašu i njegovu družinu s tri stotine aspri da ne izvedu svoje predstave. Valjda je to u povijesti kazališta jedini honorar isplaćen ne samo za neodržanu priredbu nego i za priredbu koja se nikad neće održati.

Ujedno je riječ i o paradoksalno majstorskoj cenzuri u kojoj zabrana nije prisila nego nagrada!? Bilo je i primjera zapanjujućeg herojstva.

Nikolica Bunić, pjesnik, diplomat, poklisar, umire 1687. utamničen u Silistriji, poručujući sugrađanima da nikako ne pristanu na turske zahtjeve koji bi financijski uništili Dubrovnik.

Nešto ranije, njegov kolega Jaketa Palmotić, nakon što je tijekom velikoga potresa 1667. ostao bez žene i djece, po nalogu vlade šutke kreće u Carigrad da u tim strašnim časovima isposluje odgodu harača.

Prebacimo se elegantno vremenskim strojem u naše doba. Što je ostalo od te slavne povijesti? U prvom redu, čini se, smisao za dobru trgovinu.

Nema više, doduše, onog vrhunskog umijeća koje u svom djelu o trgovini i savršenu trgovcu Benedikt Kotruljević uzdiže do visina umjetnosti.

Trgovina je svedena na hitnu rasprodaju nekretnina, gastronomija na bjesomučnu picerizaciju predivnih prostora staroga grada, a kultura na egzotičan dodatak za predah poslije skupa obroka.

Kad turisti ostave novac i odu, ostaje nekoliko stotina stanovnika unutar zidina, ostaje škola nekad puna kao košnica, a danas jedva da može napuniti jedan pristojan razred prvašića.

Ostaje Grad prepušten Vlahušićevim štandovima. Ostaju kulise.

Trenutno se te kulise nadograđuju za spektakl koji lokalna i donekle nacionalna medijska histerija nastoje prikazati epohalnim događajem. Jer na Stradun stiže Robin Hood!

Producent filma o njemu bit će, ni manje ni više, nego Leonardo DiCaprio. U tu svrhu Stradun navlači ruho srednjovjekovne pripizdine, a u Portu, staroj gradskoj luci, niče neko zamusano barakaško naselje.

Uskoro će, prema obećanju lokalnog šerifa gradonačelnika (još jednog hrvatskog osuđenika “na pravdi Boga” koji će, valjda, poput inih hrvatskih kriminalaca, otkriti zov duhovnosti, pa će možda u Dubrovnik stići i kakva visokobudžetna pasija!), čitav Grad postati Nottingham.

Mada je dubrovačka kanalizacija sagrađena još u 13. stoljeću, hrvatski biser sprema se na ulogu medievalnog smrada po holivudskoj mjeri. Netko je ovih dana duhovito objavio na Facebooku:

“Imate barku u Portu? Hodite ća! Porat mora bit čist jer Robina ne gusta!”

U ovoj poruci “biti čist” znači doslovno isprazniti se od vlastita identiteta. Dubrovnik očišćen od sebe sama. Važno je da se dobro plaća! I dobro pljačka! A lopovi smo mi sami. Plijen patetičan – ono što nam namriješe pređi.

Nakon “Igara prijestolja”, pa otrovnih “Borgia”, nakon akcijskih limunada, povijesnih uprizorenja u kojima je Dubrovnik bio prerušen u neke tuđe maske, eto nam i legendadnog engleskog pustolova.

I sve bi bilo idilično da su se teme osamdesetak filmskih i televizijskih projekata makar povremeno tražile u prebogatoj dubrovačkoj povijesti.

Da se umjetnički prepoznala drama opstanka nakon velikoga potresa, pobuna protiv francuske okupacije, tragedija jednoga Bunića koji umire u Silistriji, nepopustiv u porukama ohrabrenja sugrađanima, odnosno jedna od bezbroj dubrovačkih priča dostojnih psiholoških trilera, sentimentalnih romansi i pustolovnih spektakla.

Ne, baštinu smo prejeftino prodali, a lani čak organizirali manifestaciju naslova „TIŠINA, MOLIM! Film i Dubrovnik se vole…”

Između ostalog, zapela mi je za oko ponuda menija iz “Igre prijestolja” u jednom od dubrovačkih restorana.

Umjesto da smo svijetu ponudili rožatu, bruštulane mjendule, arancine, makarule šporke, prikle – iz virtualnog smo svijeta uvezli nešto što s dubrovačkom, a vjerojatno ni s bilo kakvom tradicijom nema veze.

Preostaje nam sada doznati što su “labali” Englezi u doba kad su Dubrovčani bili gospari. BILI – naglasimo, budući da su današnji građani, zapravo, malograđani. Ne svi, doduše.

Bit će, nasreću, i onih koji neće pohrliti na audiciju za statiste u gradu koji je nekad priznavao samo glavne uloge.

Piše Antun Pavešković
www.espress.hr
foto: Grgo Jelavić (PIXSELL)

86 preporuka
comments icon 0 komentara
0 komentara
920 pregleda
bookmark icon

Write a comment...

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *