Dramaturška adaptacija romana Jadranke Barač – Kazerma

Objavljeno prije 6 mjeseci  -  - 6mjeseci ago 15


Roman ‘Kazerma’ objavljen je 2007., i eto… usudih se upustiti pisati dramu istoimenog romana, jer mi je dao podstrek pokojni don. Ivan Grubišić kada je promovirao roman u Gradu, napomenuvši kako ima puno toga Držićevskog.  Ono sto je mene mučilo u samom startu jest kako od romana od tristotine stranica napisati dramu do najviše stotinjak stranica, kako bi predstava najviše trajala uru i’po do dvije ure!? Ima dosta promjena u odnosu na roman jer sam je skoro pisala četiri godine; svaki puta čuvši nešto novoga slušajući razgovore čeljadi u autobusu ‘Od gospara no.8’ – k’o fakta negdašnjeg življenja pod sv. Marijom;  pa…do događaja 1991. Ili po svom nahođenju izmjenu neke scene; tj. tko ostaje zadnji na sceni i što nam poručuju čeljad iz Grada kao autentični likovi pod drugim imenima! Važno je istaknuti kako je drama je bitno zgusnutija. Dramski dijalog traži od pisca životnu uvjerljivost i lakoću koja nije nužna romanu. Dramski pisac mora s manje elemenata više toga izreći nego li romanopisac. Drama mora sugestivno balansirati na rubu između realizma koji joj je imanentan zbog živog glumca koji mora utjeloviti svaku napisanu dramu i otklona od naše stvarnosti koji mora posvjedočiti specifičan intimni svijet svakog dramatičara. U konačnici i romanopisci i dramatičari “pričaju priče”, ali pri tome koriste različita sredstva izražavanja. Još je Hegel govorio da je najteže napisati dramu. Ne znam – meni je to bilo nešto fantastično… jer mi je bila jasna dramska fibula i dramska lica koja se susreću u mom “dramskom svijetu” ja im samo dopustim da progovore i jedni drugima kažu što imaju za reći na što jednostavniji i sugestivniji način. Nadam se kako će jednom biti i uprizorena…

JB

*

Svojim Predgovorom još osebujnije je napisala;  dr.art. Mira Muhoberac, iz kojeg samo prenosim maleni dio:
„Spaja Držićev prozni negromantski diskurs i Vojnovićev didaskalijski introspektivni govor, a u dijalogu sintetizira suvremeni dubrovački svakodnevni govorni diskurs, idiolekt i idiom, silnice hrvatskoga, domaćega dubrovačkoga, kućnoga govora, birtijaškoga, betulaškoga, konobastoga i uličnoga te intimnoga i u memoriji stoljećima zapamćenoga komedijskoga Vidrina i Konteova dramatičnoga i tragedijskoga diskursa. Stvarajući vlastiti žanrovski izraz, autorica gradi dramu na palimpsestu Vojnovićeve Dubrovačke trilogije i Ekvinocija te Držićeve polifone zaigranosti u Dundu Maroju, Skupu, Arkulinu, Mandi (komediji Tripče de Utolče), Noveli od Stanca, Veneri i Adonu… kojom dramatskom i književnom snagom fikcije gotovo dokumentaristički prikazuje svakodnevni život Grada u sudbinskim vremenima na početku devedesetih godina 20. stoljeća. Figuracije i glasovi Dubrovkinja i Dubrovčana u pojedinim segmentima strukturirani su kao zborovi antičkih tragedija, a u pojedinim dijelovima, prije dolaska rata i mimo rata, kao zborovi antičkih komedija. Istodobno, pojedini dramski mikrosvemiri asociraju na strukturu hrvatskih crkvenih prikazanja, kad je riječ o kvantitativnoj dramaturgiji, u neobičnu se, začudnom spoju susrećući s kvantitativnom ekspresionističkom Krležinom dramaturgijom i njegovim razgovorima s dramskim osobama u Legendama multipliciranima dijalozima Isusa i Sjene. ˝

Dragi čitatelji, ukoliko želite zaviriti unutar korica ove dramaturške adaptacije romana – odigrajte našu nagradnu igru, ovdje!

 

15 preporuka
comments icon 0 komentara
0 komentara
144 pregleda
bookmark icon

Write a comment...

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *