Input your search keywords and press Enter.

Davor Mojaš: VJERENICE

23. lipnja 2015. godine s početkom u 20 sati i 30 minuta odigrat će se predstava “Vjerenice” u prostoru u Lazaretima. Cijena ulaznice je 20,00kuna.

Režija: Davor Mojaš
Scenografija i kostimografija: Dubravka Lošić
Tehničko vodstvo i realizacija scene: Mato Brnjić
Oblikovatelj svjetla i ton: Antonio Ljubojević
Tonska montaža: Viktor Lenert
Realizacija kostima: Dubravka Lošić i Maja Glamočanin
Koreografija: Palma Pati
Grafičko oblikovanje: Nora Mojaš
Rekvizita: Seka &Mato&Lerowsky fundus

Igraju:
Ksenija Medović
Jasna Held
Zvončica Šimić
Ana Petrović
Barbara Damić
Glas:
Sebastijan Vukosavić

Elementi predstave
Slavica Stojan Vjerenice i nevjernice, žene u svakodnevnici Dubrovnika (1600.-1815.); Rina Kralj-Brassard Djeca milosrđa, napuštena djeca u Dubrovniku od 17. do 19. stoljeća; Nella Lonza Kazalište vlasti, ceremonijal i državni blagdani Dubrovačke Republike u 17. i 18. Stoljeću; Petar Marija Radelj O dubrovačkom nahodištu; Samuel Beckett Come and Go; Ivana Lovrić Jović Jezična analiza hrvatskih dubrovačkih oporuka iz 17. i 18. Stoljeća; Davor Mojaš Viatik Conte Iva; Fonoarhivska snimka monologa Jele iz Ekvinocija Iva Vojnovića u interpretaciji Katice Labaš snimljen 1955. u Radio Dubrovniku …..
……………………………..

„Godine Gospodnje 1432., desete indikcije, dana devetog veljače, u Velikom i općem vijeću dubrovačke države, skupljenom na zvuk zvona na uobičajeno mjesto i način, u kojem su sudjelovala stotinu dvadeset i tri vijećnika, donesene su i potvrđene niže popisane zakonske odredbe dolje navedenim glasovima rečenih vijećnika to jest: Ako hoćemo bistra uma i zrelo gledati kakvo je prema nama milosrđe i milost Stvoritelja našega Boga, uočit ćemo da je ono obilato kako u napretku i sreći naših građana, množenju osoba i svakom drugom dobru Grada, tako i u dugom očuvanju zdravlja i njegovoj obrani od zla u odnosu na druge susjedne države….Ta stvorenja predstavljaju Njegovu sliku, došla su na ovaj svijet, ali nemaju nikakvu pomoć ni ufanje osim u Njegovo milosrđe i sažaljenje. Promišljamo dakle koliko je neljudski i nečovječno odbaciti mala ljudska stvorenja, od kojih su neka zbog velikog siromaštva, a neka zbog drugih obzira i uzroka bacana po Gradu kao nerazumne životinje, a puno puta nisu bila ni sklonjena, niti su čovječno i prema svojoj potrebi potpomagana, zbog čega su često ginula bez sakramenta krštenja ili na drugi način zlo svršavala, jer se s njima nije postupalo prema čovječnosti i milosrđu…. Zbog napretka naših građana, množenju osoba i svakom dobru Grada i dugom očuvanju zdravlja i njegovoj obrani od zla, moramo biti djelitelji dobra na korist i milosrđe onoj jadnoj i nevoljnoj djeci…U ime svemogućega Boga, na dobročinstvo siromašnoj djeci, da bi se moglo učiniti i podići nahodište koje bi se moralo zvati po milosrđu u kojem bi ta stvorenja, kako će se kazati, morala biti primljena i hranjena…Svako stvorenje koje bilo kad bude doneseno treba u nahodištu dobivati dobru skrb dok kod njih ostane…Morala bi se sagraditi obrtaljka velika prema potrebi, kao što je u samostanu svete Klare, i druga slična obrtaljka na strani prema Placi. Ove obrtaljke trebaju biti za što zgodnije primanje u nahodište svih stvorenja koja će biti donesena i ostavljena u bilo koje doba…Spomenutu djecu, koju bude hranilo nahodište, treba odijevati u bijelu rašu, a na prednjoj strani haljine treba im staviti golubicu od sukna kao znak i značenje milosrđa…“ (Zakonska odredba o osnutku i opskrbi Nahodišta za stvorenja koja se nečovječno odbacuju, subota 9. veljače 1432.)

„Zadatak je žene da se dopada, da bude muškarcu korisna, da ga tješi, njeguje i liječi mu bolesti i odgaja njihovo potomstvo i da tugu za umrlom djecom utapa u novim trudnoćama i porodima. Ona je simbol onog života koji je obuhvaćao religiju, ljubav, dobrotu i moralnost. Dakako, nije ona uvijek u prilici da bude sidro i sigurnost ili obuzdavajuća Božja ruka. U čežnji za nedostičnim, u nemiru i nezadovoljstvu okolinom i besperspektivnim statusom marginalke zna itekako strašno griješiti i ljuto proklinjati. Pa ako i nije bila u mogućnosti izravno krojiti budućnost, iz plaća i guguta njezina potomstva dopirali su do nje glasovi svekolike budućnosti…. Govor pučkih žena koji se čuo u sudnici često je imao tragikomičan prizvuk, ponekad naivan, ponekad lukavo promišljen. U njemu su prevladavale osobite narodne forme i slike te prostodušna neoficijelnost. Unatoč predstavljanju kroz stereotipne obrasce ponašanja i izražavanja na sudu, iz te je retorike izbijala živa narodna riječ otkrivajući njihov sustav razmišljanja, njihovu duhovnu zaokupljenost i jezične forme.“
(Vjerenice i nevjernic, žene u svakodnevnici Dubrovnika (1600.-1815), Slavica Stojan)

„O životu u prošlosti posebno svjedoče napuštena djeca, djeca koju roditelji iz raznih razloga nisu prihvatili. Njihov glas dolazi s dna, iz skrivenih zakutaka i mraka obrtaljke. Iz njihovih se životnih priča saznaje kako je s njima postupala država, državna ustanova u kojoj su našli smještaj ili obitelj koja ih je udomila ili usvojila…Priča o napuštenoj djeci ujedno je i priča o državi i o vlasteli, jer je skrb o dubrovačkim nahodima organizirala i financirala država pod isključivom kontrolom vlasteoskog staleža. Životopisi nahoda s jedne strane otkrivaju milosrdnu stranu Dubrovačke Republike, umješnost vlastele da se suoči s humanitarnim problemom koji je pritiskao sve europske države, a s druge strane svjedoče o uvjetima života na najnižim prečkama društvene ljestvice. Stanje nahoda, osobito dječje dobi, moglo bi se promatrati kao posredan pokazatelj stanja društva u cjelini…Nahode su smatrali drugačijima, tuđincima. Poniranje u prošlost izazovan je pothvat, osobito kad se radi o istraživanju djece koja se ‘rijetko vide i čuju u izvorima, pa su za povijesničare najopskurnija društvena skupina’. U toj se skupini izdvajaju napuštena djeca, pored ostalog i po tome što su izvori u kojima su opisana njihova djetinjstva ponekad izdašniji od izvora o djeci poznatih i priznatih roditelja.“
(Djeca milosrđa, napuštena djeca u Dubrovniku od 17. do 19. stoljeća, Rina Kralj-Brassard)

„Koliko je takva javna predstava bila bitan dio državnih rituala možda se najbolje može ilustrirati činjenicom da dubrovačke vlasti nisu od nje odustajale ni u nekim slučajevima kad se nisu mogle poslužiti tijelom zločinca; obred kažnjavanja svejedno se provodio, ali uz korištenje rekvizita – lutke koja je trebala dočarati osuđenikov lik….Takav obred svakako nije bio čest, ni u Dubrovniku ni drugdje: vješanje lutaka umjesto pravih zločinaca moglo bi lako izvrgnuti podsmijehu vlast kojoj pravi zločinci umiču. Spomenuta varijanta punitivnog rituala možda najjasnije ističe teatarske crte, kao jedna od najinteresantnijih predstava u kazalištu vlasti.“
(Kazalište vlasti, ceremonijal i državni blagdani Dubrovačke Republike u 17. i 18. Stoljeću, Nella Lonza)

„Neke su voljele i pamtile. Neke molile i plakale. Neke praštale. Mnoge nisu izdržale. Jesu li sebi vjeru dale kad su bile ostavljane? Jesu li ih spominjali? Sanjali? Proklinjali? Tko je kome vjeru dao? Tko ih je vjerenicama zvao? I jesu li se one vjerenicama zvale ne dočekavši ljubavnike. Jesu li imale želje? U što su vjerovale? Kada su patile, gubile se, tajile, nestajale, krile, skrivale boli, rane, svetile se, uzimale sebi život, čast, radost, osvećivale se i ubijale da njih ne bi prije. Ne odajući imena nahoda, razlog plaču, u bijelu rašu izvezene golubice i dah milosrđa. Vjerenice! Vazda milosti pune. I očaja!“ (Viatik Conte Iva, Davor Mojaš)

Nova Lerova scenska avantura ponire duboko u povijest Dubrovnika, njegove malo znane, tajene, zaboravljane i skrivane teme, priče i prizore tame. Silovane žene, izvanbračna djeca, nahodi, sudska svjedočenja, priznanja, licemjerne presude, zatočenja, ubojstva, sudbine marginalki i neznanaca, trag nahodišta, oporuke i lutke „teatra vlasti“ – ishodišni su povodi predstavi Vjerenice. Autentična svjedočenja, priznanja, citate, dokumente i razne druge prizive jednog vremena dramatizirao je i režirao Davor Mojaš. Ostvarena je tako predstava koja, prepoznatljivom lerovskom scenskom poetikom, hrabro i, na do sada, nepoznat i neviđen način teatralizira jedan dio dubrovačke povijesti svakodnevnice. Iznutra i odozdo, u jednosatnoj snovitoj, gorkoj, bolnoj, tužnoj ali i, istovremeno, nježnoj, elegičnoj i poetičnoj predstavi koja ljulja alibije, ne nudi ravnodušnost i propituje savjesti. Vjerenice su još jedna Lerova predstava koja intrigira, zaziva, otkriva, preispituje i prepoznaje jedno drugo lice Grada u kojem je nastala.

Nastavljajući s kazališnim propitivanjem dramske baštine, povijesti svakodnevnice i drugih priziva dubrovačkog povijesnog naslijeđa i tradicije te suvremenih, Lero novim naslovom slijedi davno započeti trag svojih scenskih izazova. Nakon Kazalija, Kaznačića, Pucića, Vodopića, Gjene i Iva Vojnovića, Držića, Anice i Ruđera Boškovića te suvremenih autora Šehovića, Paljetka, Milišića i Mojaša, Vjerenice su dio slijeda koji će biti nastavljen prvim uprizorenjem djela Antuna Gleđevića ali i nekih drugih dubrovačkih autora.

Studentski teatar Lero

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *