11.11. meni nije samo Martinje

Dan Sv. Martina prije točno 25 godina u 11 sati i 11 minuta postao je dan mog novog rođenja. Izvukla sam iz mog ‘ratnog dnevnika’ događanja tog dana:

˝Nakon što je dan prije oko 17:30 naša zgrada doživjela direktan pogodak između 6. i 7. kata, noć je ko po običaju bila mirna – ali smo je svejedno proveli u podrumu.
Prvi put smo se do doma uputili ujutro u 5:35 (prošlo veče sam u WC išla tek do 3. kata u Katarine). Dok smo se penjali uzaskale još je bio mrak pa nisam ni viđela što je oko mene – ali kad se razdanilo… cijeli blokovi betona ležali su na 6. i 7. katu, staklo na sve strane, razvaljena vrata od stanova i požarnih ulaza. Na našem 6. katu su ta vrata od požarnih skala dolećela do mojih kućnih, a ona unutrašnja staklena su nekim čudom bila rasuta ispod ovih vanjskih! Otvorio se i ormarić od struje i puklo staklo na vratima od lifta. Geleri su probili armirano staklo na ogradi. Moja ulazna vrata su skupa sa štokom izletila iz okvira, ali su ostala na samom njegovom rubu, a brava se otvorila. U svom hodniku na tapisonu morala sam bukvalno iščupat 4 gelera koji su probili tapison i zabili se u pločice ispod. U kuhinji se samo razletilo staklo, a u banji uz staklo i par pločica, a malo se šuta odvalilo iz vanjskog zida jer se s vanjske strane zabio neki veliki geler. Od gelera su i dvije rupe u grijalici poviše vrata, a geleri su se zabili u zid iza nje. Bogu hvala to je za sad sve i dobro je prošlo…
Taman smo pošli čistit kat, a susjedi Tiho i Mato B. zabili su nam vrata nazad na mjesto, kad je u 7h ponovo zagruhalo.
Evo još gruha, ali se nešto više čuje naš top. Prije nego sam sišla zvala sam naše u Gradu i svi su dobro. Par stakala im je popucalo i ušlo par gelera, ali osim što su se dobro isprepadali , sve je dobro prošlo.
Danas nema kruha jer pekara nema vode i ne mogu ga napraviti. Cisterna već tri dana nije dolazila, a od gruhanja se ionako ne može poći do gustijerne.
***
Negdje oko 11 ujutro morala sam u WC. Pošto je strašno gruhalo nije bilo šanse da odem ni do najbližih stanova a kamoli doma na 6.kat. Susjeda je ponudila svoju kantu u njenoj šupi. Taman sam se obukla i išla izać iz te šupe kad je granata grunula u zid između zabarikadiranog prozora njene šupe i susjedovog prozora. Armirano staklo samo je provalilo u prostoriju a komadići stakla i pržine iz vreća koje su štitile prozor poletjeli su prema meni. Od siline detonacije poletjela sam na vrata, a komadići su me zasjekli iza vrata, ispod desnog pazuha i na desnu podlakticu. Oblila me krv i brzo sam otvorila vrata i potrčala prema mami. Svi su se sjatili oko mene. Susjed Mato J. donio je rakiju za očistit rane. Mama mi je pomogla svući majicu da mi zalijepi od tete Vedre prvi zavoj i ljepljivu traku. Tete Tanja me pitala narančinima da mi ne dođe slabo. Nasuli si mi onog spreja za rane i onda sam legla. Od šoka nisam bila ni zaplakala – ali sam to nadoknadila poslije kad su se rane počele hladiti. Pomalo su mi svi dolazili u posjetu. Ista ta granata zatekla je tetu Lucu na hodniku i nju je zasulo i isparalo staklo.
***
Toga dana sve su to parale površinske posjekotine i zahvaljivala sam Bogu kako sam dobro prošla i izvukla živu glavu s obzirom na blizinu udarca granate.
Tek nakon dva mjeseca shvatila sam da mi u vratu pored vratnog kralješka leži geler – zbog blizine kralježnice dr. Dalmatin mi ga je morao izvaditi.
Tek nakon tri godine nakon prvog poroda rengenska snimka pokazala je da ono ispod desnog pazuha nije bila površinska rana već ulazno mjesto gelera koji je kroz moja pluća prošao i usadio se u jetru – tu i danas leži ‘začahuren’ jer je dr. Šoša rekao da bi me trebalo cijelu raskrojiti za izvadit ga van, a više ne može naštetiti…. a na desnoj podlaktici… pa i danas mi je fora kad prstom udarim po malom ožiljku a ispod gdje je ‘gelerčić’ prođu me trnci….
… i ne, nisam civilna žrtva rata, jer ‘nadležni organi’ tada nisu vjerovali rengenskim slikama (kao da geler možeš sam učerat u jetru) – tražili su popis 20 svjedoka, očevidaca! Imam ja pun neboder očevidaca – ali nikad nisam to napravila…. Danas kad vidim koliki su se okoristili ratnim okolnostima – a rata nisu ni vidjeli ni okusili bude mi malo krivo što nisam, ali… onda se sjetim pravih žrtava rata i još jednom zahvalim Bogu na svom zdravlju i krenem dalje….

Marija Š.

veza članak: http://www.www.dubrovnikportal.com/novosti/ne-zaboravite-01-10-1991/