Input your search keywords and press Enter.

Djed i baka u pravopisnom vrtlogu

A. Bagdasarov: Hrvatski na ispitu

Matura je. Ivan je krenuo u školu na ispit iz hrvatskoga jezika. Djed Marko s postelje ga je opomenuo:

– Ivane, ne piši nećunećeš sastavljeno i ne zaboravi ubaciti dt i j u riječima kao uradcinapitcipogrješkastrjelica… ugodi svojemu staromu djedu, koji je baš tako proučavao hrvatski u školi.bakaidjed

Iz kuhinje je odmah odjeknuo bakin glas:

– Marko, ustaj, pripremila sam ti doručak, i nemoj se sramotiti takvim neznanjem!

– Pa što sam rekao, učili smo u školi baš tako, i ne samo ja nego i moj, tvoj, pa i kćerin naraštaj.

– Ivane, dragi, ne slušaj ishlapjela djeda, polazi od školskih pravila. Ako danas dobiješ jedinicu, nemoj se tužiti – rasrdila se baka Marija.

– Pa dobro, bako, slušat ću nekoga.

Tijekom puta u školu Ivana je nazvala majka s posla:

– Ivane, sunce moje, doći ću doma kasnije. Budi pažljiv na ispitu i slušaj djeda i baku. Dobar si ti dječak, volim te!

Na ispitu je Ivan napisao u jednom primjeru ne će, u drugom – neće, u trećem zadaci, a u četvrtom – strelica. Nakon kratke stanke, malo promislivši, pridao je riječi strelica j da bude pravilno – strjelica, kako mu je djed savjetovao.

– Eto, sada – reče Ivan – volim i baku i djeda.

__________________

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske 31. srpnja 2013. godine izdalo je preporuku za uporabu Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u osnovnim i srednjim školama. Pravopis je osim u tiskanom izdanju dostupan i na mrežnim stranicama pravopis.hr. S tim su pravopisom usklađeni i svi školski udžbenici. Pravopisna se točnost školskih ogleda (eseja) na državnoj maturi određuje isključivo prema tom pravopisu.

U Predgovoru Institutova pravopisa, u rubrici Načelo normativne hijerarhije, imamo preporučene inačice: neću, pogreška, podatci, dopuštene inačice: ne ću, pogrješka, podaci i istovrijedne: brjegovi i bregovi, naprimjer i na primjer i sl. Kada je 2013. Institutov pravopis objavljen, u novinama je izišao članak pod naslovom: „Imamo pravopis, dvojba je riješena! Neću je ispravno, a možete pisati i ne ću. Vijeće Instituta za jezik donijelo odluku“ (Piteša, 4. lipnja 2013., jutarnji.hr). Tim su novim pravopisom autori preporučivali pisanje nećupogreška, ali dopuštali su i porabu ne ću, pogrješka i sl. Iz toga slijedi da se ni u tom pitanju ništa nije riješilo i nije ni moglo riješiti jer norma u hrvatskom standardnom književnom jeziku dopušta i jedno i drugo rješenje.

Većina je tih sitnih razlika u pokrivenom r, u riječima na -dac, -dak, -tac, -tak, sastavljenom i rastavljenom pisanju niječnoga oblika glagola htjeti, tj. neću ili ne ću i pojedinim složenim kraticama. Prema Institutovu pravopisu većina se tih oblika može pisati i na jedan („preporučeni“) i na drugi („dopušteni“) način. Ako norma hrvatskoga jezika dopušta i jedno i drugo, treba li stalno naglašavati da su institutski školski priručnici „usklađeni s Hrvatskim pravopisom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“? I prema kojim se kriterijima zna da tko rabi baš Institutov pravopis ako može pisati i na jedan i na drugi način?

U sažetku se proširenoga i dopunjenoga Institutova priručnika Hrvatski na maturi sa zadatcima za vježbu iz 2016. godine piše: „Pravopisna se točnost školskih eseja na državnoj maturi određuje isključivo prema tome pravopisu. Za školsku uporabu vrijede rješenja koja se u Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje donose kao preporučena“ (http://knjige.ihjj.hr/knjiga/hrvatski-na-maturi-sa-zadatcima-za-vjezbu/213/).

Ako školarac u ogledu na pismenom ispitu iz hrvatskoga jezika na maturi napiše pogrješka namjesto pogreška ili ne će namjesto neće, znači li to da griješi? Ako griješi, pitamo se zašto. Samo zato što rabi drugu normativnu inačicu, koju dopušta isti pravopis, ili drugi pravopis? S jedne strane, MZOS je odobrio Institutov pravopis za osnovnu i srednju školu, a s druge pak strane, za školsku uporabu vrijede samo preporučene inačice. Je li to moguće? Stvara se dojam da postoji samo jedna ‘ispravna’ norma, tzv. preporučljiva, a druga ‘dopuštena’ pripada nekima drugima. U navedenom priručniku isto tako možemo pročitati: „S tim su pravopisom usklađeni i svi školski udžbenici.“ Mogu li jedna pravopisna pravila vrijediti za školu, a druga za ostala područja javnoga života? Ispada da školarci žive u jednoj jezičnoj zajednici, a svi ostali u nekoj drugoj. Što se od školarca očekuje na ispitu: da pokaže dobro poznavanje hrvatskoga standardnoga jezika ili kojim se pravopisom služi na ispitu? Normativne pravopisne inačice ili istovrijednice nitko nije još ukinuo.

Zanimljivo je da u tiskanom izdanju Školskoga rječnika hrvatskoga jezika (ŠR) IHJJ i ŠK iz 2012. godine imamo samo pravopisne inačice tipa pogrješkastrjelica (str. 512., 742.) iza pokrivenoga r i ne ću rastavljeno, a u mrežnom izdanju istoga Rječnika iz 2019. godine nalazimo ispravljeno na pogreškastrelica iza pokrivenoga r i neću sastavljeno. Druge „str(j)elice“ nisu upućene ispravljanju ili brisanju osim pojedinosti, primjerice sport (šport); šport v. sport i neke druge. U proslovu O rječniku piše: „Mrežno izdanje Školskoga rječnika hrvatskoga jezika usklađeno je s Hrvatskim pravopisom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje objavljenim 2013. godine“ (Školski rječnik). Međutim u rubrici Napomene Institutova pravopisa iz 2013. godine možemo pročitati da je „zbog potvrđenosti u uporabi i tradicijskih razloga dopušteno [je] pisati strjelica ili ne ću“ (str. 121.), a u pravopisnom rječniku imamo šport i sport.

Ako zaista polazimo od usklađenosti s Institutovim pravopisom, onda u mrežnom izdanju moramo pisati strelica i strjelica, odnosno neću i ne ću jer pravopisna „preporučeno-dopuštena” norma odobrava i jednu i drugu normativnu inačicu. Upravo iz poštovanja i prema jednoj i prema drugoj normi u Velikom rječniku hrvatskoga standardnog jezika (VRH) ŠK iz 2015. godine nalazimo ravnopravno: pogreška = pogrješka; strelica = strjelicastreljivo = strjeljivošport (= sport) i sl. (str. 1084., 1477., 1526.). Usporedite primjerice: „Baš ne ću!“ (tiskano izdanje ŠR, str. 25.) – „Baš neću!“ (mrežno izdanje ŠR) – „Baš ne ću!“ (VRH, str. 66.). VRH je pri tom umnogom nastavak ŠR iz 2012. godine. I još, razlika između Institutova izdanja Školskoga rječnika hrvatskoga jezika iz 2012. i Hrvatskoga pravopisa iz 2013. samo je jedna godina. Može li tijekom jedne godine „preporučljiva“ ili već normativna inačica prijeći u „dopuštenu“, a neutralni stil u obilježeni ili obratno? Ne stvaramo li za školarca i nastavnika dodatne i nepotrebne teškoće u jezičnoj praksi?

Na osnovi čega jednu normu brišemo, a drugu ozakonjujemo ili pokušavamo ozakoniti (kodificirati) ako smo već sami odabrali rješenje po načelu normativne hijerarhije Institutova pravopisa? Tzv. preporučena inačica ne poništava istoznačnu pravopisnu normu u standardnom jeziku. Ako je to učinjeno radi jednostavnosti u nastojanju da se pravopisne dvostrukosti ili dvojnosti i iznimke svedu na najmanju mjeru, onda nije jasno zašto ih u drugim primjerima povećavamo, primjerice u porabi pojedinih zemljopisnih imena? Znači li to da se po institutskom načelu jednostavnosti određene pravopisne dvostrukosti mogu istodobno i „smanjivati“ i „povećavati“? Ispada da za školu imamo jednu, preporučenu pravopisnu inačicu, a za sve ostale i jednu i drugu, tj. preporučeno-dopuštenu. Školarci moraju pisati samo na jedan način, a svi ostali – kako tko želi. Sada u jednom priručniku imamo strjelicu ne ću, u drugom preporučenu strelicu i neću i dopuštenu strjelicu i ne ću, u trećem strelicu neću, a u četvrtom strjelicu i strelicu… Treba li stalno mijenjati jedne te iste jedinice i zašto nekomu smetaju baš ove pravopisne dvojnosti, a oblikoslovne se (morfološke) višestrukosti i ne primjećuju?

Treba li pri tom uzeti u obzir da je nekoliko stotina tisuća školaraca, naraštaja 1990-ih godina u školi rabilo odobreni Babićev i druge pravopise sa strjelicama i ne ću, koji su poslije bili izdani na osnovi pojedinih zaključaka Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, a uz pravila tih pravopisa objavljen je i niz priručnika i različitih publikacija, kao i tiskani Školski rječnik iz 2012. godine? Treba valjda napomenuti da su već u četvrtom izdanju Babić-Finka-Moguševa pravopisa iz 1994. godine navedene pravopisne dvojnosti ostavljene kao mogućnosti. Upravo je taj pravopis Ministarstvo kulture i prosvjete Republike Hrvatske odobrilo u osnovnim i srednjim školama diljem Hrvatske rješenjem broj 523-02-01/5-94-01 od 18. travnja 1994. godine. Babić-Ham-Mogušev Hrvatski školski pravopis iz 2005. godine također je dobio preporuku tadanjega Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za porabu u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske rješenjem broj 533-12-05-02 od 16. veljače 2005. godine. Predgovor tomu Pravopisu napisao je Radoslav Katičić, a njegovi su ocjenjivači bili Dalibor Brozović i Radoslav Katičić.

I na koncu, prema mojemu osobnomu sudu, dok postoje normativne dvostrukosti ili dvojnosti, neka školarac ili porabnik (korisnik) samostalno odabire za sebe normativnu inačicu i dosljedno upravo nju rabi na ispitu ili u svojem tekstu, voleći i poštujući i baku i djeda, i majku i otca, jednom riječju – hrvatski jezik.

Artur Bagdasarov
Školske novine

Izvor: hkv.hr

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.