Input your search keywords and press Enter.

Top „Gušter“ treba izvaditi i „Guštericu“ vratiti na Lovrijenac (u svjetlu nekadašnjeg nerealnog zamjenskog potraživanja Austrijske vlade)

„Mnogo se pisao i još uvijek malo. Mnogo se je pisalo, a još uvijek smo daleko od toga da imamo potpunu, neisprekidanu sliku o svemu. Pisanje, koje se je vodilo o ovom pitanju, kod nekog izaziva revolt zašto se to dulji, a kod drugih izaziva ravnodušnost. Naučili se ljudi više slušati jedno te isto, pak im je dodijalo. Ali Dubrovniku nije dodijalo da ovo pitanje pokreće. Riječ je o dvama povijesnim topovima. U dubrovačkom tisku se davno pisalo o tome, ali samo o ‘Gušterici’. Međutim, zaboravilo se je da se piše i o topu ‘Gušteru’. Dubrovački list ‘Dubrava’ pred skoro godinu dana [na Božić 1934.] pisao je, među ostalim, i ovo: ‘Topovi sa Lovrijenca bili su puni ukrasa i najljepših linija. A onaj meštar, iz stare građanske obitelji rapskog srednjevječnog municipija, koji je došao u Dubrovnik ‘per fare le bombarde’ počeo je lijevati milozvučna zvona i pomične brončane centurione, zelenke, koji su svojim udarcima na gradskom zvoniku imali podsjetiti Dubrovčane da vrijeme prolazi…’

Povijesni top ‘gušter’ pao je sa tvrđave Lovrijenca još davno u more, u zaljev ‘Kolorina’. Do današnjeg dana [1935.] nije pokušano da se ovaj top izvadi [kasnije ipak jest], naime da se dovede jedan ron[il]ac koji bi top izvadio i vratio na staro mjesto. Vrijednost ovih topova je velika. Uz njih je vezan jedan dio povijesti Dubrovnika. Dok se je sa prvim dogodilo gornje, dotle su ‘guštericu’ za vrijeme Austrije kao veliku rijetkost odnijeli u Bečki muzej Ministarstva rata. Natpis koji se nalazi na ‘gušterici’ najbolje nam kazuje kako je Dubrovnik prožet duhom grada djelovao kod ‘meštra’.

Poslije [I. svjetskog] rata mnogi i mnogi su intervenirali da se na temelju mirovnih ugovora povrati Dubrovniku ova njegova starina. Prvi je to pokrenuo g. Marko Murat, a zatim mnogi drugi. O tome bi nam najbolje znala kazati gospoda koja i danas [1935.] rade u Dubrovačkom domorodnom muzeju, koliko se je truda oko povraćanja ovih predmeta utrošilo. Mnogo štete imali smo i od sporosti naših administrativnih vlasti. Danas u Dubrovniku nitko ne zna kakva se je prepiska u ovom pogledu vodila između Austrije i našeg Ministarstva prosvjete. Naša vjerojatnost da je zbilja bilo neke korespondencije nije sumnjiva. Samo ne znamo kako i u kojem se stadiju danas [1935.] nalazi ovo pitanje.

Poznato nam je da je Austrijska vlada tražila u zamjenu za ‘guštericu’ predmete koji su nekad pripadali Maksimilijanu, nesretnom meksikanskom kralju. Dok se je dalo povesti razgovora o predmetima koji se nalaze u rukama Dubrovačkog muzeja, dotle se nije moglo išta konkretno kazati u pogledu onih predmeta koji su se nalazili na otoku Lokrumu, a koji se sada [1935.] nalaze u rukama državne vlasti. Dubrovnik je bio spreman povratiti plašt kralja Maksimilijana i neke manje predmete, pa eventualno dati i novčanu odštetu uz to, što su tražile austrijske vlasti. Samo danas je to zapelo, ali ne krivnjom nijednog gospodina u Dubrovniku. To naročito podvlačimo. Općina, Konzervatorski ured i [dubrovački] Muzej su više puta pokretali pitanje povratka ovog povijesnog topa, učinjena je i ponuda sa naše strane, prilike u Austriji nisu onakve kakve su bile prošle [1934.] i pretprošle [1933.] godine. Zato se sada nameće dužnost da državne vlasti ovu stvar diplomatskim putem urede, a Dubrovnik je tu da održi svoju danu riječ. Mjesto na Lovrijencu je prazno. Malo vremena, malo truda, pak će se i ‘gušter’ i ‘gušterica’ naći na svome mjestu. A Dubrovnik to očekuje i unaprijed iskazuje najveću hvalu svim onima koji su svoje snage i rad stavili, u ovom slučaju, u službu svoga grada.“ (Historijski spomenici Dubrovnika, „Guštera“ treba izvaditi, a „Guštericu“ povratiti na Lovrijenac – Što je tražila Austrijska vlada u zamjenu?, Jadranski dnevnik, god. II, br. 268, /subota, 16. 11. 1935./, Split, 1935, str. 4).

„G. Hitler je [1939.] dao knezu namjesniku [Pavlu Karađorđeviću] jedan dubrovački top koji je salio 1524. g. poznati ljevalac topova Giovanni Battista Belatole [della, de la, ili de Tollis] (Battista Zarbe) [d’Arbe] ili Joannes Rabesis [Ivan Rabljanin]. Top je zaplijenila austrijska vojska u ratu protiv Turske, a kasnije je prenesen u Njemačku.“ (Knez Pavle ostaje do četvrtka u Njemačkoj, Novo doba, god. XXII, br. 130, /ponedjeljak, 5. VI. 1939./, Split, 1939, str. 1).

„Kao što je već javljeno, predsjednik Hitler darovao je knezu namjesniku Pavlu prilikom boravka u Njemačkoj, starinski top, navodno izliven 1524. g. u Dubrovniku. To bi imao biti top koji se nazivao ‘gušterica’, a koji je bio iz Dubrovnika prenesen najprije u Beč, a zatim u Njemačku. Ako je to doista taj stari dubrovački top, vjerojatno će on, kao rijetka starina, sada opet biti vraćen u Dubrovnik. To će se moći točno konstatirati pri dolasku. Na slici se vidi taj starinski top spreman za otpremu.“ (Starinski dubrovački top darovan od predsjednika Hitlera knezu namjesniku, Novo doba, god. XXII, br. 135, /ponedjeljak, 12. VI. 1939./, Split, 1939, str. 5).

Inače, ovaj top i danas se nalazi unutar ulaza Germanisches Nationalmuseuma u Nürnbergu(http://objektkatalog.gnm.de/objekt/W574), a o drugom topu opširnije sam pisao (u radu: Đivo Bašić, Dubrovački top Gušter, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, sv. XLII, Zagreb – Dubrovnik, 2004, str. 79-100).

 

Napise izabrao i ponešto kroatizirao: Đivo Bašić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *