Input your search keywords and press Enter.

Sveti Andrija, otok zabranjenih ljubavi

Sveti Andrija je otok koji dominira dubrovačkim akvatorijem. Nalazi se jugozapadno od Dubrovnika, a pripada otočnoj skupini Elafiti, prikazanoj na naslovnoj fotografiji.

Od ostalih se otoka ove skupine već na prvi pogled razlikuje velikom kamenom svjetioničarskom zgradom koja je, kao i otok sam, prepuna mističnih priča iz davnina. O legendama, svjetioniku i biologiji ovog prekrasnog otoka, više doznajte u nastavku.

Otok Sveti Andrija dug je 400 metara, a na najširem dijelu ima tek 80 metara. Strme i visoke litice ostavljaju dojam mnogo većeg otoka, pogotovo kada ga se promatra iz zraka. Čitav otok je gusto obrastao stoljetnom borovom šumom i bujnom mediteranskom vegetacijom. Kroz ovaj prirodni botanički vrt, od velikog uređenog pristana na sjevernoj strani otoka, do svjetioničarske zgrade vodi kameno stepenište. U gustoj borovoj šumi tijekom jeseni i zime odmaraju se brojne vrste ptica selica kojima je Sveti Andrija oduvijek odmorište pri polasku i pri povratku s dugog puta do južnih krajeva. Promatrani s morske strane, posebno su živopisni strmi kameni klifovi na južnoj strani otoka. Na jednoj poziciji klifovi se ruše u morsko plavetnilo do dubine od 125 metara.

Podmorje Svetog Andrije karakteriziraju velike dubine i strmi podmorski zidovi. Neki od njih su gusto obrasli podmorskom vegetacijom, a drugi, u sjeni, su potpuno goli. Uz zidove se susreću različite vrste riba. U gornjim, plićim dijelovima zadržavaju se brojna jata ušata i salpi. Nešto dublje su fratri, a još dublje šargi i kavale. Naizgled trome kirnje vrebaju s dubljih pozicija, iz plavetnila se učestalo pojavljuju palamide, a uz otočne rtove i gof. Istočno od otoka je veća podmorska pličina na dubini od dvadesetak metara. Ovdje je carstvo zubaca i kantara, a po strmim zidovima se susreće kirnju i murinu. Riba je u akvatoriju otoka stalno u pokretu, a najviše je ima kada su morske struje najizraženije.

 

U podmorju sa sjeverne strane otoka mnoštvo je većih kamenih gromada u golom i neobraslom podmorju, na kome dominiraju velike kolonije morskog ježinca. Oko ovih stijena se zadržavaju ušate i fratri, a u kasnijim poslijepodnevnim satima u lov na njih iz sjevernih smjerova prilaze gofovi. Nedaleki istočni rt otoka s južne strane završava strmim podmorskim zidom. U zidu je mnoštvo procjepa i manjih podmorskih spilja u kojima se ponekad može naići i na kirnju. To nisu njihove stalne pozicije, no zalaze u te spilje u lovu na hobotnice, kojih je ovdje mnoštvo. Ovaj podmorski zid idealan je za ljubitelje podvodne fotografije.

 

Strma južna obala Svetog Andrije nastavlja se i pod morem. Podmorski zidovi su potpuno goli, a ribe se zadržavaju samo na većim dubinama. No, zato je jugozapadni rt otoka posebno atraktivna pozicija za ronjenje. Rt se nastavlja u podmorju gdje stepenasto ponire u smjeru zapada. S južne strane je strmo odsječen, a u zidu je mnoštvo procjepa u kojima stalno promiču salpe, picevi i šargi. S vanjske strane ovog podmorskog rta čest je gof koji na toj poziciji proganja jata ušata i bukvi. U drugom dijelu ljeta s vanjske strane zida se susreću i velika jata kantara.

Dvije otočke legende
Uz ovaj otočić vezane su dvije slične priče, koje su se dogodile u razmaku tristotinjak godina. Prva priča vraća nas u vrijeme kada je na Svetom Andriji bio dominikanski samostan. Djevojka s Lopuda zaljubila se u mladog redovnika, koji je služio u tom samostanu. Ljeti je djevojka često noću plivala do Svetog Andrije na sastanke sa svojim dragim. Kada je djevojčina obitelj otkrila tajnu dvoje mladih, kako bi spriječili obiteljsku sramotu, priredili su joj otrovni napitak.

Druga priča datira iz razdoblja nakon što je na otoku izgrađen svjetionik. Koncem devetnaestoga stoljeća mladi ribar s otoka Lopuda zaljubio se u prelijepu kćer službujućeg svjetioničara na Svetom Andriji. Svjetioničarsko zanimanje je tada bilo posebno cijenjeno u državnoj službi, pa su otac i braća djevojke smatrali da siromašni mladić nije dobar ženik. Ljubav dvoje mladih bila je jača od zabrana, te je hrabri mladić ljeti noću često plivao sa dvije nautičke milje udaljenog Lopuda do Svetog Andrije. Zaljubljeni su provodili duge noći skriveni u gustoj borovoj šumi.

 

Prvog ljeta djevojka se oprezno iskradala i vraćala u svjetionik, te nitko od ukućana nije znao za noćne sastanke dvoje mladih. Drugog ljeta pažnja je popustila, te su otac i braća djevojke primijetili jedne večeri kako se iskrala u mrak. Isto se ponovilo i naredne večeri, te su se odšuljali za njom da vide kamo to odlazi. Vidjevši da ljubav s neželjenim zetom nije prestala smislili su zao plan, kako da se mladića zauvijek riješe. Sljedeće večeri braća su isplovila s barkom, a otac je sačekao da se djevojka iskrade iz svjetionika. Nakon toga ugasio je svjetlo svjetionika, a braća su na barci upalila feral. Veslajući prema otvorenom moru zavarali su nesretnog mladića, koji je plivao za svjetlom vjerujući da pliva prema otoku. Nakon nekoliko sati veslanja braća su ugasila feral i okrenuli natrag, prema svjetioniku. Mladić se našao okružen tamom, potpuno dezorijentiran. Plivajući u različitim smjerovima iscrpljen je klonuo i nestao pod morskom površinom. Nesretna djevojka se od žalosti bacila niz litice otoka, a tijelo joj, kao ni mladićevo, nikada nije pronađeno.

Ronioci kazuju kako se ponekad na rubovima podmorskog zida južno od otoka može uočiti sjenke dvije velike kirnje koje, netipično za odrasle primjerke, plivaju jedna pored druge, te na pojavu ronioca hitro zamiču u dubinu. Jesu li duše nesretnih ljubavnika konačno pronašle svoj mir?

www.bioteka.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *