Input your search keywords and press Enter.

Strogost karantene u 19. stoljeću i sanitarni kordon nekad

Kap. Jozo Šunj (1825.-1913.) s Pelješca u svojim je uspomenama opisao strogost karantene u XIX. stoljeću: „Nevolje posada [broda] nisu prestajale dolaskom broda u luku. Ako je jedrenjak dolazio iz Carigrada ili iz neke druge luke istočnog dijela Sredozemnog mora, on se morao podvrći karanteni. Na Malti, u Livornu, u Marselju i drugim lukama Sredozemnog mora i Jadrana pri održavanju karantene nije bilo naročitih teškoća. Na brod bi se ukrcala dva stražara lučkih zdravstvenih vlasti. Oni bi pazili da posada za vrijeme karantene ne dolazi u dodir s vanjskim svijetom. Drukčije je bilo u ruskim lukama na Crnom moru. Brodovi određeni za Azovsko more morali su izdržati 28 dana ‘vrlo stroge karantenekoju su propisivali ruski sanitarni zakoni, jedinstveni po svojoj divljoj strogosti.

‘Pri prijavi na dolasku, zapovjednik je broda morao predati u lazaret na raskuživanje dio odjeće brodske posade i zatim se pripremiti na tzv. svlačenje. Da bi ono bilo izvršeno prema zdravstvenim propisima, morao se svaki predmet koji bi mogao biti kugom zaražen, prenijeti s broda u lazaret, udaljen nekoliko milja. Na brod bi odmah poslije prijave bila postavljena dva zdravstvena stražara. Oni bi se nalazili na brodu dok je god trajala karantena. Pod prijetnjom bičevanja i progonstva u Sibir, stražari su bili pozvani paziti na točno izvršenje svih propisa. Karanteni je prethodilo ‘svlačenje’ koje se vršilo pod ovim sramotnim okolnostima:

1. Svaki predmet koji bi mogao biti zaražen kugom – odjeća, knjige, karte, jedra, platno, zastave – trebalo je ukrcati u brodske čamce i prenijeti u lazaret na raskuživanje. Da bi zdravstvene vlasti bile potpuno sigurne da je taj posao točno izvršen i da ruskim stražarima na brodu nije što izbjeglo [promaknulo], zdravstveni bi inspektor došao na brod nadzirati izvlačenje predmeta na palubu.

2. Ako bi inspektor našao da je sve u redu izvršeno, naredio bi da se svi predmeti ukrcaju na čamce i da se zatim upute prema lazaretu. Na brodu bi ostao samo on i stražari koji bi zatim postavili u brodska skladišta sredstva za raskuživanje.

3. Često bi u Kerč [na istočnoj obali poluotoka Krima] istog dana stiglo 20 do 30 brodova i isto toliko posada moralo bi istog dana izvršiti ‘svlačenje’. Onaj koji bi s predmetima prvi stigao do obale (s) pravom je imao prednost, tj. Mogao je prvi spremiti predmete u određene prostorije lazareta. Zatim bi se posada svlačila za liječnički pregled. Pored liječnika, koji je vršio pregled, bio je prisutan još jedan činovnik koji je morao utvrditi da pregledani nemaju na sebi nikakvih kužnih čireva (!). Da bi taj šaljivi, ali sramni prizor bio potpun, liječnik bi zatim naredio da ta žalosna četa, onako gola i u prisustvu mnogih drugih posada koje su čekale da na njih dođe red, prijeđe u prostorijegdje su se nalazila odijela predana prvog dana pri prijavi broda u lazaret.

Poslije svih tih nevolja stiglo bi se ipak na brod i, ako je sve proteklo u redu, od tog bi se dana počeli računati određeni dani karantene… Sve se to radilo iako je u čitavoj Europi bilo poznato da već preko 30 godina nije bio zabilježen ni jedan slučaj kuge u čitavom Otomanskom Carstvu!’“ (Stjepan Vekarić, Uspomene kapetana Joza Šunja, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, god. I, sv. I, Dubrovnik, 1952, str. 482-483).

Takav „početak 1839. godine zatekao ih je u Kerču gdje su morali izdržati karantenu. Od tih 28 dana karantene za brodove s Levanta (npr. u Livornu), polovicu vremena jedrenjaci bi proveli na sidrištu ispred luke, a ostatak na pristaništu u luci. Međutim, ruski pregled je bio vrlo strog i teško ruskom stražaru ako bi nadzornik pronašao neki propust ili nepravilnosti. Taj bi jadnik redovito bio bičevan knutom [kožnim bičem s olovnim kuglicama ili bodljikama na kraju]. Zbog raskuživanja brodskih skladišta i ostalih prostorija u svako skladište, te u pramčani i krmeni prostor, stražari bi zapalili neku smrdljivu smjesu, a zatim bi nadzornik napustio brod u svom čamcu. Tako napušten brod, ostavljen samo ‘brizi’ dvaju ruskih stražara, trebalo je budno paziti da ne bi na njemu buknuo požar ili da ne bi stradao od iznenadnog udara vjetra. Teško brodu ako bi se za vrijeme izdržavanja karantene pojavila neka, makar i najnevinija bolest! Takav bi čovjek bio unaprijed osuđen – na smrt. Bolesnik – bez obzira od koje je bolesti obolio, morao je biti prebačen u lazaret gdje bi poslije nekoliko dana bez iznimke prešao na vječni počinak. Nama je na [brodu tipa brigantin] ‘Lovru’ bio obolio prije dolaska u Kerč vrijedni mornar Marko Orhanović iz Oskorušnog. Bio je atletski razvijen čovjek, u dobi od oko 32 godine. Plovio je dugo godina po Crnom moru i dobro je znao kako se na ekspeditivan način u ruskim lazaretima oslobađaju bolesnika, makar bolovali i od najnedužnije prehlade. Koliko smo mogli, krili smo pred ruskim stražarima stanje jadnog mornara, ali kad su ga otkrili, trebalo je napora dok su ga uspjeli odvući u lazaret. Nesretnik je znao što ga tamo čeka: plačući, preklinjao je da ga ne pustimo s broda. Sve je međutim bilo uzalud! Luda ruska strogost nije poznavala milosti. Poslije tri dana on je, u nesretnoj sobi lazareta, umro! Nakon njegove smrti i svi mi ostali na ‘Lovru’ bili smo izvrgnuti strašnom šikaniranju. Brod je bio odijeljen od ostalih brodova u karanteni, a s njima se postupalo kao da je čitava posada okužena.(Stjepan Vekarić, Uspomene kapetana Joza Šunja, Naše more, god. II, br. 4, 5, Dubrovnik, 1955, str. 261, 315).

Inženjerijski pukovnik G. F. Rossini, stručnjak Mletačke Republike za fortifikacije, napisao je svoje izvješće 1. rujna 1749. o neposrednom uvidu graničnih objekata – nastambi na terenu koje su bile u derutnom stanju jer ‘su građene, kako je tražila kratkoća vremena i hitnost, ne drukčije negoli ‘alla rustica’.’ Pretežni dio njih potječe iz samog početka XVIII. st., iz vremena kad se nakon mira u [Srijemskim] Karlovcima 1699. postavljala Grimanijeva linija, jer je ta linija predstavljala osnovu novih granica, a Mocenigovom linijom nakon mira u Požarevcu 1718. izvršena je samo poneka korekcija i malo proširenje granica na nekim dijelovima teritorija.[Na mletačkom bojištu Osmanlije su povratili Moreju (Peloponez) i Kretu, izgubili dio Dalmacije (Imotski i Cetinsku krajinu), ali su očuvali koridore oko Dubrovačke Republike, sve približno današnjim granicama Hrvatske s BiH i Crnom Gorom.]

Na reorganizaciji sanitarnog kordona iz austrijskog vremena radila je 1820.-1821. posebna komisija na čelu s majorom granične ogulinske regimente Taborovićem. Sanitarni kordon je tada raspoređen na 505 stražarskih položaja koji su razdijeljeni u 4 okruga: zadarski, splitski, dubrovački i kotorski. Stražarnice pojedinih okruga raspoređene su prema kotarima. Svaki kotar imao je po nekoliko komandnih odjela, a te komande bile su neposredno nadležne stražarnicama. Taborović donosi još opise pojedinih stražarnica, njihov zemljopisni položaj, udaljenost od komande odjela, preglednost terena i kretanje patrola svake stražarnice posebno. On je za cijeli kordon napravio 61 mapu u kojima su ubilježene sve stražarnice s oznakom u koji stupanj opasnosti svaka od njih spada, s ucrtanim topografskim oznakama naselja, planina, tekućica, putova, kretanja patrola. Na kartama su zabilježeni granični prijelazi, naznačene raštele, pazari i lazareti.

Dobro je ovdje podsjetiti se i na primjer iz naše književnosti. Josip Kozarac (1858.-1906.) u svojoj pripovijetci ‘Tena’ (1894.) iznosi kako se je ljubomorna žena riješila svoje suparnice. Nabavila je prekrasni zobunčić [bluzica, prslučić] kojega je dala s druge strane granice – u Bosni – položiti na bolesnika s velikim boginjama. Nakon toga taj lijepi odjevni predmet predaje Teni i ona oboli od variole. Razumljivo je da nakon bolesti Tena gubi svoju privlačnost i ljepotu. Ovaj primjer iz naše književnosti samo je dokaz dosjetljivosti našeg svijeta. S jedne strane stvaramo nove postupke za zaštitu od infekta [trajnih, nesvršenih okuženja] koji su uzor za cijeli svijet, a istovremeno nalazimo načina da te iste propisane mjere zaštite izigravamo. Nije li upravo i (zadnja) velika epidemija variole u našoj zemlji 1972. godine primjer do kakve nesreće može doći kada se zaobilaze propisi?“ (Sanitarni kordon nekad i danas, Zbornik radova Simpozija održanog u povodu 250-te obljetnice Sanitarnog kordona /Zadar, 26. do 28. listopada 1978./, Zbor liječnika Hrvatske – Zavod za zaštitu zdravlja grada Zagreba, Zagreb, 1978, str. 14-15, 35, 68, 71).

Doduše, pretpostavljam da bi čovječanstvo (da je pameti) rado zaobišlo milijune tableta diljem svijeta kojeg iste ne čine nimalo zdravijim, već samo sramnijim tlom za neke nove tablete i dubine novčanika.

 

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *