Input your search keywords and press Enter.

Život je pregršt navika i vrlina

Život je pregršt navika i vrlina, a kad se odjednom sve promijeni, ljudi su na kušnji hoće li poštovat sebe i bližnje, ili i sami postati opaki!? Nahvao, oli nazbilj!?

Kako je to bilo u skloništu u Gradu 1991.g. i što se sve pripovijedalo i događalo ostalo je nešto zapisano u mom romanu ‘ Kazerma’. Donosim samo mali djelić.

Suton, gore šterike i petrolejke, mnoštvo žena i djece, izbjeglica, starije čeljadi sjede na ležajevima po’tlima pokriveni dekama, rasprostrti madraci uokolo, saketi s hranom, boce s vodom, lampadine i tranzistori. Odiše bliskošću, strahom, apatijom, uznemirenošću topovskom tutnjavom; izmučena lica sa zaprepaštenjem su slušali emitiranje na radiju, uhvaćene poruke koje su od vrha zapovjednog lanca Jugoslavenske Narodne Armije slane svojim slijepo-podložnim vojnicima: „ Gađajte na sve što se kreće…! Bombardirajte spomenike kulture i hotele …! Ispalite projektile na put kraj zgrade Radeljević, tamo je najgušći promet…! Nakon toga slijedi druga poruka: „ Dubrovčani po starom Gradu pale automobilske gume, što izaziva veliki crni dim, dok ‘Zenge i belosvetski plaćenici iz artiljerijskih oruđa dejstvuju po samom Dubrovniku!“
U skloništu je odjekne plač… bijes, nevjerica, nemoć…slušajući ovu prestrašnu vijest… Starija Konavoka sjedi savijena u leđima, pogledom negdje u prazno, nepomično, a suze same teku niz blijede obraze… Vijesti su se brzo izmjenjivale, a kroz zaštićene male otvore u skloništu bljeskovi eksplozija. Brzo se polegne na pod i pokrije glave rukama. Opet duga tišina. Pa započne tihi razgovor:
– Krcato ih je ranjeno….čula sam da govore da ima mrtvih i puno teško ranjenih… Jadna naša mladosti, što smo dočekali!? – reče jedna žena. Ona što leži do nje odgovara: – Što je ovo danaske na sv. Nikolu? Ne fermavaju od jutros! Ubit’ će nas sve; bombavaju sa svijeh banda! Para mi se kako ova topovnjača s mora tuče u ovaj kamen od sv. Ivana ko’ po najtvrđem gvožđu!
– Aaajmeee… javili su nam kako da je Srđ po!? Evo ti hi u grad na kafu! Nije ni 15 dana prošlo otkad su nam rekli da je p’o Vukovar…gotovi smo. Polagano ustaju pokušavajući proviriti kroz prozorčiće ne bili viđeli Srđ. Zaprepašteni i ukočeni, a svi zanijeme u jednoj kratkom i strašnom muku…jer od dima i detonacija ništa ne razaznaju.
-Ajmeee… nama; oćedu li stat ovi avoni!? Što ćemo učinjet kad uđu? Ne možemo više iz grada. Nema više ni brodova za žene i djecu ni’anke za Crnu Goru..!? Đe s djecom? Dobri Isuse, ako znaš Boga pomozi!
– Ma, što to govoriš Mara? – upita Cvijeta sestru. Tihi smijeh, pa opet tišina, samo poneko zadršće cijelim bićem, a srce im se steže na teške slutnje što se događa van… i tiho se začuje Očenaš…!
– Ma…neka me siluju; samo da me ne infetaju!? – opet će Mara. Ljudi se od muke i nasmijaše…
Gospar Pepo se nadoveže: – Neće tebe niko! Ne boj se! A, ne boj se ti za
gospare iz Grada stoje spravljeni gliseri za pobjeć!
– Rekli su da na radiju Herceg Novi kako u Župi ima nekakav njihov Odbor, a koji je izabro ministre u Dubrovačko vijeće u toj njihovoj ‘Dubrovačkoj republiki’…? – žena sprema molitvenik ko’ da joj više neće trebati, sliježući ramenima.
– Eno im…tamoka u Cavtatu i njihova knjaza…što ga je Đukanović ustoličio; baš mi ćine kompasijun?! – ogorčeno će umirovljenik …podižući ruke i smjeru Juga. Tad se javi Pupe:
– E, dosta mi je vaših prdoklačina i ove artiljerije… a’ ka’ će pješadija…aaa!? – i cugne malo iz botije.
– Agvantat ćeš ga ti, ne boj’e se!
– A …i ona tvoja vedova Norvezina, što te je zgranfala i ogni tanto…ti dolazi u vizite kako bi je tratavooo…!
– Maaa…pušti te sad te.. mo…monade! Valja nam stavit bijele lincune na funjeste i kupjertu…?! Nekolicina ljudi ga mrko pogledaj
– Fermali su. Osluškuju prema vani. – Homo na brzinu štogo izjesti. Ajmeee, da mi je mrcu kavolina pod’uje. Nego imamo jednu paštetu i beškota, homo izbokunat s ovo čeljadi, i izvadi kantifloru.
Netko opet uzvikne: – Ljuuudi, Srđ nije…nijeeee p’o!!! Trijumfalno držeći mali tranzistor na uhu, a čeljad odahnu s olakšanjem.
– Fala ti dragi Bože; i našim dubrovački junacima! Vidi…Porat gori! Vás… gori! Vás je crven! Osvijetljen ko usred bijela dana, samo, nekim bolesnim crvenim svijetlom. Čuju se eksplozije boca plina u luci.
– Lako ti je za botije…Ma, govoru ljudi da su iz Primorja odnijeli šleperima cijeli namještaj iz Vrtova. A onda… pričo mi je dundo kako su jadnom đedu stavljali lonac na glavu i gađali pištoljem kroz drške, a babu silovali u drugoj kamari. Obriše suze, onda izvuče komad slanine i crnog suhog kruha, stane polako rezati na malene komadiće, te pomno i dugo žvakati, kako bi što duže uživao u malim obrocima hrane, nuđajući ljudima…

!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *