Input your search keywords and press Enter.

SLUGAVAM SE GOSPARU

Govoru kako je naš bus numero: 8 bus od gospara! I momentu se ustajem i puštim stariju gospođu sjesti, a do nje se trefi časna sestra. Nehotice čujem razgovor i ovome i onome i na finimentu:
– Koliko je vama godina? – upita gospođa časnu.
– Sedamdeset i peta…?! – odgovori časna smiješeći se.
– Aaaa…lijepo izgledate, a što mislite koliko je meni!? – upita je gospođa i odgovara brzo:
– Devedeset i peta… ! – ponosno će gospođa. Dakle, i ja i časna ostale smo… paaaf! Gospođa tako dobro izgleda, da smo obje veramente ostale otvorenih usta, a ona nastavi.
– Znate li koja je rićeta?
– Koja!? –znatiželjno će časna, a i ja dobro otvorila uši kako palastura.
– Čitam bibliju! – sva ozarena, pa nastavi:
– Moj mi je pape do ljubav! Naučio me čitat i tako da znate, niko vas ne može pljusnuti jer mu niste na dohvatu; hahahaha! – veselo će ona i još nešto neka nadođontam:
Tko poštuje Božji zakon umije rijet: SLUGAVAM SE GOSPARU …!
Da’ kako… jednostavno, a duboko. Nije mi lamentirat o negdašnjim vremenima; ovaj diskoras je bio đusto kako sam vam rekla. Naravno da i časna sestra čita Bibliju, možda i više, ali ne izgleda kao ova gospođa. Kako onda alevat današnju čeljad koja nemaju istančanu osjetljivost za sve što drugima može biti neugodno, grubo ili vulgarno. Ta…za svekoliko što drugima može biti dosadno. Ta…za svekoliko što drugima može biti ugodno i poželjno sa željom iščekivanja za nekoga trefit pa se isčakulat. Jerbo u takvim razgovorima je netko bio pravi umjetnik, zno se fino i lijepo i skladno ponašat, a sve je činjeno s mjerom. ‘Biti skladna, a ne priskladna… – opominjala je gospođa negda svoju ćer: – jerbo ni Gospa nije preblažena, nego blažena…’
Nećemo nikad zaboravit na dubrovačku ironiju i satiru, bez ikakvog prekomjernog zanosa za ičijem, znalo se pripovijedat vazda nečesa o novitatima po Stradunu. Zašto? ‘Gospodin može biti svatko, bilo tko, ali gospar i gospođa se rađaju! Tako je to u Gradu negda bilo…
„Stojim ko gospar čovjek“ piše dum Marin. O njemu se može pravo rijet da je bio gospar čovjek, a jopet ga izagnali, a danas kad ga nema, puna su im usta. Što to onda vlastima nije bilo drago za čut što mi je hotio rijet dum Marin? Insoma i danaske im isto govori? Maaa… od onog doba minulo je puno stoljeća, pasalo je puno književnih pokoljenja, ali za sve one koje misle kako i on, ni danas nema mjesta. Oli slave. Slavu se često u književnosti drže istovjetnom velikom nakladom i brojem izdanja. Prijevodima. Drugi opet smatraju slavnim nekoga o kome se često piše, invitava, fotografava, razgovara, stavljaju naslovnice sitnim ili masnijim slovima, oli skupljaju autogrami. Vrijednost pisaca se često mjeri po tome koliko se zabilježeni u leksikonima, rječnicima, enciklopedijama i s koliko redaka. Ali u godinama uznemirenim, kad su narodi i čovječanstvo uzdrmani u svojim temeljima svi ti naši Gundulići, Šenoe, Držići, Gjalski, itd., o kojima se govorkalo i povoljno i nepovoljno, uzdižu se u takvim razdobljima kao neki vizionari i proroci koji su već davno spoznali naš put kroz prošlost i viđeli koda nam je ići. Ako to osjetimo, onda lako; puštamo iz vida koliko je u njihovim djelima ovo oli ono više estetski i tehnički (ne)savršeno. Iako je u književnosti umjetnički elemenat najvažniji, ipak na stvaranje itekako od utjecaja je ono što u nekim urama jarko izbija na javu kad se radi u bitku pojedinaca i naroda i ostaje najvažnije: SAM ŽIVOT U SVOJIM OSNOVAMA.

Jadranka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *