Input your search keywords and press Enter.

Pune kufere imam, dosta mi je svega

Kaže naš akademik gospar Luko Paljetak:
Rekli su znalci kako je pisanje u književnosti jedan od najtežih poslova koji se uopće dade zamisliti. Bilo je doduše pisaca koji su stvarali veoma lako, i kojima je pisanje bilo gotovo zabava, u kojoj se razigravala njihova mašta i u kojoj su se odmarali. Ali, zato se to osjeća na njihovim djelima; lakoća kojom su nastala. Ona mogu biti duhovita, napeta, mogu pobuđivati na razmišljanje, ali u njima nema sažetosti i punoće, kakve su značajke za istinski velika umjetnička djela, iz kojih se osjeća kako je svaka njihova rečenica plod mnogih doživljaja i teških napora oko izraza.
Kako se piše?
Nastaje zanimljiv psihološki i fiziološki proces. Kao da se u jedan hip sve sile organizma usredotočile u mozgu kako bi se što jače oživile slike i misli koje treba zapisati. Kao da je sav ostali dio tijela postao uzgrednim faktorom ili samo oruđe koje ima slijepo bilježiti ono što se stvara u mašti. Toplina kao da se podiže. Krv kao da je promijenila svoj optok jureći prema središtima koja su zaokupljena procesom stvaranja. Osjetno organi prestaju normalno djelovati. Oči, uši, opip kao da napuštaju svoju redovnu funkciju ili su je snizili na svoju najmanju moguću mjeru. Sve se usredotočilo oko onog unutrašnjeg gledanja i osjećanja što postaje dijelom stvaranja. Gubi se osjećaj za vrijeme, za stvari, za vanjsko. Unutrašnje slike se kovitlaju, izmjenjuju redom kojima se ne može upravljati, a oči i ruke postaju nesvjesnim izvršiteljem zapovijesti koje dolaze iznutra. Netko može napisati samo nekoliko rečenica, a netko stranice i stranice, ali proces je isti. U pojedinačnim slučajevima koje pokazuje kako književno stvaranje upravo ždere organizam iznutra i one za tjelesni život čovjeka mogu biti pogubne. U zamršenim putovima ljudskog života ima pojava koje se baš i ne mogu dokazati, ima pisaca koji su u vrućici izbacili puno dobrih stvari u kratkom roku, a poslije toga postali potpuno neaktivni neuredni, odajući se alkoholu, i zaboravljajući na društvene obzire. Ipak, ono je samo obrana organizma protiv prevelikog iskorišćivanja stvaralačke svrhe i velike potrošnje. Ono duševno trošenje tankoćutnosti, pisac dobro osjeća jer je najstroži kritičar svoga djela on sam. Patili su. Razbolijevali se, svega i svašta je bilo. Ali, veliki pisci u velikih naroda mogu imati materijalne koristi za preveliko trošenje samih sebe pa si mogu priuštiti putovanje, odmor i uživanje u kojima će se donekle oporaviti. Različite su sudbine kod pisca, neki su bili u potpunosti zanemareni kao najizrazitiji nosioci našeg društva i duhovnog života, a puno više se pohvalno pisalo o duhovima drugog i trećeg reda, ali (ne) namjerno, nego možda kao sastavnim djelom cjelokupnog načina razmišljanja.
Ima opeta i bolesnih težnji kopanja po intimnim stvarima iz života pisaca, sabiranja uspomena, pisama, što su bolesne težnje ljudi kako bi se uvukli u intimni život pisaca i kojekakve tajne, koje inače svaki čovjek ljubomorno čuva. No, u osobni život ne smijemo dirati jer i svaki pisac ima pravo da mu je pun kufer svega i koji nitko ne treba otvarati niti zadirati u tuđe interese. Ima jedna mogućnost nakon ovolika stvaralačkih muka; da njihova djela vrše blagotvorni utjecaj na stotine tisuća nepoznatih čitatelja. Posebno u godinama uznemirenim kad su ljudi uzdrmani u svojim temeljima; svi ti Držići, Šenoe, Gundulići, Mažuranići, Gjalski, uzdižu se u takvim razdobljima pred nama najednom u svojoj pravoj veličini; kao neki vizionari i proroci koji su već odavno spoznali naš put prošlosti i vidjeli kuda nam je ići; utjecali u trenutcima kad se radi o bitku pojedinca i naroda; i ostaje ono najvažnije i jedino: sam život u svojim osnovama.
(korištena literatura Teorija književnosti i Problemi književnosti…)

Jadranka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *